Dec 21, 2011

Конкурс Радио Београда за драмски текст


Редакција драмског програма Радио Београда расписла је јавни анонимни конкурс за радио драмска дела. Следе категорије:






ЗА ОРИГИНАЛНУ РАДИО ДРАМУ

Прва награда у износу од 80 000 динара
Друга награда у износу од 60 000 динара


ЗА ОРИГИНАЛНУ РАДИО ДРАМУ ЗА ДЕЦУ
Једна награда у износу од 60 000 динара


ЗА АПСТРАКТНИ ОБЛИК РАДИОФОНИЈЕ
(ЗВУЧНИ ЕКСПЕРИМЕНТ)
Једна награда у износу од 30 000 динара


ЗА ДОКУМЕНТАРНУ РАДИО ДРАМУ
Једна награда у износу од 30 000 динара


ЗА ДРАМСКУ МИНИЈАТУРУ
Једна награда у износу од 15 000 динара

Право учешћа на конкурсу имају сви држављани Србије.

Аутори су дужни да дела доставе у три откуцана примерка (са проредом - 28 редова по страници), укупне дужине за радио драму до 30 страница, за радио драму за децу до 25 страница, а за драмску минијатуру до 5 страница. За трећу категорију потребно је доставити пројекат који треба да садржи оквирне претпоставке звучне реализације, а за четврту категорију: опис теме, списак протагониста, опис сцена и локација и сценослед. Радови се потписују шифром, (решење шифре доставити уз текст у затвореној коверти), а ауторство се доказује истоветном копијом текста.

Дела се достављају на адресу:
Радио Београд - Драмски програм
Хиландарска 2 а
11000 Београд
са назнаком: КОНКУРС ЗА ОРИГИНАЛНУ РАДИО ДРАМУ, или КОНКУРС ЗА ОРИГИНАЛНУ РАДИО ДРАМУ ЗА ДЕЦУ или КОНКУРС ЗА АПСТРАКТНИ ОБЛИК РАДИОФОНИЈЕ, или КОНКУРС ЗА ДОКУМЕНТАРНУ РАДИО ДРАМУ, односно КОНКУРС ЗА ДРАМСКУ МИНИЈАТУРУ.

Рок за предају рукописа је 15. фебруар 2012. године.

На конкурс не смеју бити послата већ објављена или емитована дела.

Руком писана као ни потписана дела жири такође неће разматрати.

Радио Београд ће у свим категоријама именовати трочлане жирије. Жирији су обавезни да резултате саопште 30 дана након закључења конкурса - у емисијама Радио Београда и у дневној штампи.

Dec 13, 2011

Radio u decembru - Ružne slike, lepi zvuci


"Knjige su dobre; neka i ljudi; ali mnogo mi je bolje gledati kako kiša pada."
(Ivo Andrić, Ex ponto“)

Javiše sneg uskoro (neki za četvrtak, a neki za utorak). Na to reagujemo ekspresnim najavama nekih radio drama koje možete uvatiti i zagrejati se tokom ovog već načetog meseca i dozvolite da ovu kišu iz citata odozgo, za ovu priliku, poistovetim sa radiom.

Na talasima Radio Beograda, Dramski program na svoj način obeležava 50 godina od kada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Neke od drama su već emitovane, a do kraja meseca možete čuti neke od drama nastalih prema delima ovog autora. U seriji Radioteka, od 23 sata, na 1. programu Radio Beograda, biće reprizirane drame „Ekskurzija“, u režiji Meline Pote Koljević (18. decembar) i „Nemirna godina“, u režiji Zorana Rangelova (25. decembar). Na Drugom programu Radio Beograda, u okviru serije Retrospektive, od 17 sati čućete reprize drama „Prokleta avlija“, u režiji Nebojše Bradića (18. decembar) i „Pismo iz 1920.“, u režiji Nađe Janjetović (25. decembar). Potonja drama je nagrađena 2008. godine, na Međunarodnom festivalu radio drame u Teheranu.

Toliko o Andriću. U regularnim repriznim terminima Radio Beograda, imaćete priliku da čujete dramu po romanu Aleksandra Tišme „Upotreba čoveka“ (Treći program Radio Beograda, 20. decembar, 21 sat). Ovo je, pored romana „Zimsko ljetovanje“ Vladana Desnice moja omiljena „lektira“, pa me zanima da čujem kako se prilagodila radiju.

Deda Mraza će najaviti repriza radio drame „Lopuže poput nas“ aktuelnog niškog pisca Dejana Stojiljkovića, u dramatizaciji Ivana Velisavljevića i režiji Miloša Jagodića. Dramu možete čuti 26. decembra, na Drugom programu Radio Beograda, u 18 i 32, u okviru serije Mala scena. Pravi tulum, Dramski program obeležava 31. decembra, dakle u subotu, u okviru svoje Dokumentarne serije. U popodnevnim časovima (tačnije, u 18 i 30) biće emitovan Novogodišnji program Drugog programa Radio Beograda.Dakle, kao i obično, Radio beograd nas drži bliže realnosti. Samo veselo i dokumentarno! Takoreći, pijte rakiju!

Što se Hrvatskog radija tiče, do kraja decembra imaćemo priliku da čujemo reprizu drame nastale po delu još jednog nobelovca, Maria Vargasa Ljose. U pitanju je radio igra „Lijepe oči, ružne slike“ koja će biti emitovana 19. decembar, na Trećem programu Hrvatskog radija, u 18 sati. To je adaptacija "komadu sa tematikom iz urbanih intelektualnih krugova savremenog Perua", kako se navodi u jednom tekstu časopisu Scena, gde možete pročitati i samu dramu, u prevodu Bojane Kovačević.
Izuzev toga (i nekakvih zanimljivih audio knjiga – program koji Hrvatski radio praktikuje, kao i audio pozorište), za sam kraj meseca Hrvati su sačuvali proverenu stvar – Dostojevskog. Tako ćete 29. decembra, na Trećem programu ovog radija, a u 18 sati, moći da poslušate reprizu drame „Kuća s crvenim zastorima“, po delu ovog autora. Ako sam dobro razumela reč je o nekoj vrsti adaptacije priče „Njetočka Njezvanovna“, gde junakinja iz naslova sanjari o kući sa crvenim zavesama. Posebno se radujem ovoj drami.

Čujemo se!

(deluje da se ova pesma dešava po zimi, pa je evo, sad definitivno:)

Dec 1, 2011

Top je bio vreo na Radio Beogradu

U četvrtak, 8. decembra, u okviru serije Drama Drugog programa, premijerno će biti emitovana radio drama po romanu Vladimira Kecmanovića “Top je bio vreo”.

Roman je dramatizovala Sanja Milić, a dramu je režirala Đurđa Tešić. Glavnu ulogu, dečaka koji u vreme opsade Sarajeva gubi roditelje I, nakon pretrpljenog šoka, ostaje nem, igra Milorad Miki Damnjanović. U ostalim ulogama: Dušanka Stojanović, Branislav Platiša, Nebojša Kundačina, Gorica Popović, Dragana Đukić, Vesna Stanković, Danijel Sič, Damjan Kecojević, Miodrag Milovanov, Nebojša Milovanović, Petar Mihailović, Siniša Ubović i Ivan Pantović.
Dramu je snimio Dejan Ivanović, a muzički saradnik je Dragan Mitrić. Za lekturu se pobrinula Nataša Šuljagić. Urednik serije je Vladimir B. Popović.

Drama počinje u 18 i 32 na Drugom programu Radio Beograda.

Roman “Top je bio vreo” jedan je od, po mom mišljenju, najboljih domaćih romana koji su se pojavili u proteklih nekoliko godina. Britki stil pisanja, roman je isprva preporučio kao odličan predložak za film koji ćemo takođe uskoro gledati. Međutim, “Top je bio vreo” je možda još zanimljiviji kao predložak za radio dramu budući da je priča ispripovedana iz ugla onemelog dečaka, pa tako slike rata bivaju propušteni kroz specifičnu, unutrašnju vizuru glavnog junaka, onesposobljenog da uzvrati govorom. Otuda, ova mala glava postaje središte slika i zvukova sa kojima void specifičan unutrašnji dijalog.

Preporučujemo.

Prijatno slušanje.

Nov 24, 2011

Studentska radijska minijatura

Evo jedne studentske radijske minijature za slušanje।Takođe, ovom prilikom pozivamo sve ljude koji imaju svoje snimljene radio drame (ili tekstove za radio drame), a žele da ih ovde obelodanimo, da nam ih pošalju.

Nov 22, 2011

Konkurs za radio drame RTV-a


Prenosimo oglas RTV-a u kom je raspisan konkurs za radio drame:


Radiodifuzna ustanova Vojvodine, Radio-televizija Vojvodine, Centar za razvoj objavljuje konkurs za otkup tekstova radio drama.



Konkurs se raspisuje za sledeće vrste tekstova:


1. Radio drama za odrasle dužine oko pedeset minuta (oko 7500 reči, oko 45.000 karaktera sa proredom ili oko 25 stranica standardno kucanog teksta). U obzir dolaze svi žanrovi (drama, komedija, groteska, triler, fantastika, zvučni eksperiment itd.). Cena otkupa za radio dramu za odrasle je neto 30.000 dinara.
2. Radio igra za decu dužine oko trideset minuta (oko 4000 reči, oko 25.000 karaktera sa proredom ili oko 15 stranica standardno kucanog teksta). Cena otkupa za radio igru za decu je neto 23.000 dinara.

3. Radio minijaturu dužine do petnaest minuta (do 2000 reči, do 12.500 karaktera ili do 7 stranica standardno kucanog teksta. U obzir dolaze svi žanrovi (drama, komedija, groteska, triler, fantastika, zvučni eksperiment itd.). Cena otkupa za radio minijaturu je neto između 2.000 i 10.000 dinara.

Konkurs se raspisuje za tekstove na svim jezicima na kojima emituje radio Vojvodine.

Potpisani tekstovi sa adresom, brojem telefona ili elektronskom adresom autora se šalju najkasnije do 31. decembra 2011. u elektronskoj formi na adresu programmedevelopment@rtv.rs ili poštom na: RTV Vojvodine Odeljenje za razvoj programa (za konkurs) Ignjata Pavlasa 3 21000 Novi Sad

RTV će otkupiti po tri teksta na srpskom i mađarskom jeziku i minimalno po jedan tekst na ostalim jezicima na kojima emituje Radio Vojvodine. Ukoliko RTV dobije više kvalitetnih tekstova na konkursu, autori tekstova koji ne uđu u kvotu biće kontaktirani zbog eventualnog sklapanja opcionog ugovora. Sa druge strane, ukoliko se na konkursu ne pojavi dovoljan broj kvalitetnih tekstova RTV zadržava pravo da otkupi manje tekstova nego što je predviđeno.

Rezultati konkursa biće objavljeni najkasnije do 31. 01. 2012. godine.

Pravo učešća na konkursu imaju svi državljani Republike Srbije osim zaposlenih u RTV Vojvodine.

Nov 18, 2011

Armiranje u decembru


Dakle, 7. decembra, na 2. programu Radio Beograda, u seriji Radio igra, u onom terminu od 18 i 32, čućete premijeru drame „Armirani ljudi“, prema filmskom scenariju Ratka Radunovića.

Reč je o adaptaciji scenarija koji je podgorički pisac Ratko Radunović napisao ranije. Scenario u celini možete pročitati u knjizi „Antologija nepročitanih scenarija“Nebojše Pajkića. Reč je o dvojici momaka, Iliji i Viktoru, od kojih ovaj prvi boluje od dijabetesa i autodestruktivnih misli, zapucaju u Beograd ne bi li Ilijin rođendan proslavili u jednom beogradskom dragstoru. Zamisao da se, po tradiciji i u duhu igre dvojice najbljih pajtosa, Ilijin rođendan proslavi tako što će upasti u dragstor na Zvezdari i, u društvu raspoloženih talaca, gledati akcijaše iz 80-ih, vremenom se izjalovi i prozli, a dečaci se nađu u nebranom grožđu i, nenadano, od svojih života naprave sudbine.

Dramu je režirao Miloš Jagodić, za lekturu i crnogorski govor se pobrinula Olga Babić, a dramu sa svom pirotehnikom, pucnjavom i šuštanjem kesica čipsa (čega možda u drami i nema, al mi se uklapa u napis) je snimio Milan Filipović. Za muzičku potku drame u kojoj je valjalo kombinovati muziku u glavama ovih poludelih tinejdžera i muziku policijskih dispečera postaro se Dragan Mitrić.
Supermarket drže Daniel Sič i Siniša Ubović. Zatočeni su: Dobrila Ilić, Tanja Mirčetić, Nina Lazarević, Vesna Stanković i Miloš Čolović. Stvar pod kontrolom drže: Marko Baćović, Miodrag Milovanov i Branislav Platiša.

Sve ovo traje oko pola sata.

Prijatno slušanje. Mesto Jubitoa, ide jedna pesma za čitanje, ko najava:

DOK LEŽIM SA GLAVOM U TVOM KRILU, CAMERADO

Prevod:Ivan Lalić, 1985.



Dok ležim sa glavom u tvom krilu, kamerado,
Ponavljam svoje priznanje, ponavljam šta sam
rekao tebi i slobodnom prostoru,
Znam da sam nespokojan i da činim da to i drugi
bivaju,
Znam da su reči moje oružja puna opasnosti, puna
smrti,
Jer ja se suprotstavljam miru, bezbednosti i svim
zakonima ustaljenim, da bi ih poremetio,
Pošto su me svi porekli, odlučniji sam nego bih
ikad bio da su me svi prihvatili,
Ne hajem i nikada hajao nisam ni za iskustvo,
oprez, većine, niti za podsmeh,
I pretnja onog što se naziva paklom jedva da mi
išta znači;
I primamljivost onog što se naziva rajem jedva da
mi išta znači;
Dragi camerado! Priznajem da sam te nagovarao
da kreneš sa mnom napred, i još te nagovaram,
a predstave nemam gde nam je odredište,
Niti da li pobeda nas čeka, ili ćemo biti potpuno
savladani i poraženi.

Nov 14, 2011

Prisluškivanje novosadskog radija


Povodom 35 godina emitovanja radio-dramskog programa Radio Novog Sada, u aranžmanu Meline Pote Koljević, inače jedne od urednika u Dramskom programu Radio Beograda, posetila smo javno slušanje šest radio minijatura studenata režije Akademije umetnosti u Novom Sadu (klasa profesora Aleksandra Davića, mentorke Meline Pote Koljević).

Svih šest minijatura urađene su prema pričama koje su birali studenti režije i autori ovih radijskih ostvarenja - Strahinja Mlađenović, Sonja Petrović, Sonja Rakić, Nikola Spasić, Alisa Debelić i Tanja Gavrilović. Neke od uloga u ovim minijaturama odigrali su i studenti glume Akademije umetnosti u Novom Sadu, u klasama profesora Ljuboslava Majere i profesora Borisa Isakovića.

Na programu su bile radio drame: "Iznad pet trošnih saksija" (Goran Petrović) režija i dramatizacija Strahinja Mlađenović, "Izdajničko srce" (Edgar Alan Po) režija i dramatizacija Sonja Petrović, "Jad fukare" (Čarls Bukovski) režija i dramatizacija Sonja Rakić, "Božićni poklon" (O'Henri) režja i dramatizacija Nikola Spasić,  "Samoubistva" (Gi de Mopasan) režija i dramatizacija Alisa Debelić i "Kamen Staroga Josipa" (Filip David) režija i dramatizacija Tanja Gavrilović.

Radio drame smo slušali u Studiju M Radio Novog Sada, a ceo događaj je organizovala Radio televizija Vojvodine, Dramski program.

Uprkos hladnom vremenu i činjenici da se, ko što se kaže u jednoj radio drami, „život sastoji od jecaja, šmrcaja i osmeha, gde jecaji preovlađuju“, mrak u toplo tapaciranoj Sali gde smo slušali šest drama, ugrejao nas je i na trenutak izdvojio na ostrvce mira i, dakle, kontemplacije. Ali, u tom trenutku, svim tim jecajima, moglo se reći, baš ono što kaže glavni junak jedne od radio drama: "Hoću da kažem kako sada, ukratko, ne mogu da im se pridružim."

Da ne gnjavim sa atmosferom, sve ove radio drame možete poslušati ovde. Mene je fascinirala duhovitost radio drame „Jad fukare“ u kojoj je napravljena odlična igra zvučnih planova (predavanje nadobudnog pesnika i komentari zdravorazumskog delije Kinaskog koji „razbijaju koncepciju“ te predstave), zatim odlično provučen muzički lajtmotiv u radio drami po Goranu Petroviću kojim glavni junak pokušava da dopre do boga, kao i izvedba naratora u ovoj drami, zatim potpuno jedinstven doživljaj (nalik pesmi ili snu) koji je pružila drama po Edgaru Alanu Pou i zanimljiv pristup (dramaturški) u Mopasanovoj kritici naše bezdušnosti i ignoranstva koje je izvela Alisa Debelić. Posebno izdvajam mladog glumca Nikolu barišića koji igra naratora u radio drami „Iznad pet trošnih saksija“. Ne pamtim kada sam čula ovakvo lepo, proživljeno pripovedanje koje tačno dočarava skromnost glavnog junaka, napor da se od zaborava spasu detalji iz detinjstva i jednog čudnog susreta sa nekakvim starcem.


Posetu Novom Sadu sam iskoristila da sa studentima popričam o njihovom izboru priča, doživljaju radio režije i njihovim utiscima nakon dobro završenog posla. Budući da sam greškom isključila diktafon pri razgovoru sa Nikolom Spasićem, žao mi je što ništa od njegovih utisaka ne mogu preneti, al se usuđujem da pomenem da je na mene ostavio utisak ozbiljnog momka koji je O’Henrijevu priču odabrao sa namerom da odslika trenutnu društveno-političku situaciji kod nas koja, iako vremenski udaljena od one u priči, priziva i pročišćuje naše sadašnje strahove. On je to sve, naravno, rekao konkretnije i lepše, pa neka mi ne zameri zbog ovoga sa diktafonom. Nisam zabeležila ni utiske Tanje Gavrilović koja je imala obaveze nakon slušanja, a ja se nisam najavila na vreme. Tako da prenosim deo razgovora sa ostalim rediteljima.

-Zašto baš ta priča za radio dramu? Da li zato što je radijski zgodna (zbog zvukova itd.) ili zato što ti je priča super sama po sebi?

Strahinja Mlađenović („Iznad pet trošnih saksija", Goran Petrović)

I jedno i druga. Na prvom mestu, mislim da je Goran Petrović trenutno naš najbolji pisac. Sa druge strane – iz nekih priča se prosto prelivaju zvukovi, a iz nekih ne. Zavisno i od veštine sa kojom je priča napisana. A iz ove Goranove priče zvuci se prosto prelivaju na sve strane. Ambijent banje, sam taj motiv pesme koja se ponavlja kao zvučne umetnosti koja komunicira s Bogom. Zato sam odabrao tu priču.

Sonja Rakić („Jad fukare", Čarls Bukovski)

Ovu priču nisam birala sa ciljem da bude radio drama, nego je ta priča izabrana kao ona po kojoj bih radila film. Tek iz te odluke je proizašla ideja da bih po istoj toj priči mogla da uradim radio dramu. A zašto baš Bukovski? Zato što je to pisac koji je omogućio da se, preko njegovog pisanja, približiš njegovom životu. Priča o sebi, što ja jako volim. Zato što piše o onome što on jeste – jednostavan i životan.


Alisa Debelić ("Samoubistva", Gi de Mopasan)

Biram vrlo ekonomično – da l’ to može ili ne može. Nije mi čak bila ni super priča. U principu sam razmišljala o radiofoniji i zvučnoj kulisi. Napravila sam taj okvir vidu radio emisije, jer Mopasan je hteo da nas podseti na to kako mi ljude koji su žrtve nekakvih nesreća, uopšte ne doživljavamo, niti ih razumemo, niti imamo za njih mesta i vremena. I onda sam postavila okvir radio emisije gde se gost u studiju i radio voditelj razgovaraju na neku sasvim drugu temu, dok te vesti stižu i stižu...

Sonja Petrović ("Izdajničko srce", Edgar Alan Po)

Birala sam priču baš za radio dramu. Priča Edgara Alana Poa zasniva se na unutrašnjem monologu glavnog junaka, a unutrašnji svet tog lika najbolje se može prikazati putem radija. Sa obzirom na celu situaciju, postoji dosta priča koje, iz finansijskih razloga ne mogu da radim recimo na filmu, a radio režija ti daje apsolutnu slobodu. I upravo time sam bila oduševljena. Kao i time što je radio toliko intiman medij i koliko zadire u psihu.



-Reci nam nešto o izboru glumaca, kako je tekao rad na radio drami i kakvi su ti utisci sa obzirom da je ovo tvoj prvi (ili jedan od prvih susreta sa radom u profesionalnom radijskom studiju)

Strahinja Mlađenović

Nijedan glumac u mojoj radio drami nije školovani glumac. Problem mi je bio taj starac. Prvo sam pronašao jednu devojku na Akademiji koja je mogla da imitira taj glas, međutim ona je bila jako zauzeta pa sam potražio pomoć mog profesora engleskog, Nebojše Pajića, koji predaje engleski u Karlovačkoj gimnaziji a imao je pre jedno godinu, godinu i po dana premijeru mjuzikla koji je režirao. I on je rekao: „Što da ne“.
Režija radio drame meni dođe kao relaksacija, na neki način. Murakami je rekao da ga pisanje romana umara i onda sebi kaže: „e sad sam baš umoran!“ i onda sedne i napiše kratku priču. Posle rada na filmu i pozorištu, rad na radio drami mi dođe kao neki odmor, ali ne sada da sedim kod kuće i gledam TV, nego da ipak nešto stvaram, a da mi nije toliko teško. Samo treba pronaći pravi tekst, jer ne može svaki da se adaptira.
U februaru ću raditi radio dramu Mike Antića. To je ispit sa druge godine.

Sonja Rakić

Pri izboru glumca koji će igrati Kinaskog želela bih da sam mogla imati glumca koji bi bio baš takav lik (ko je taj Henri Kinaski?, glumac koji bi mogao da govori na taj način). Ali, na raspolaganju smo imali naše glumce, sa Akademije, a malo vremena. Čitaće probe i pripreme su bile na Akademiji, u nekim neformalnim prostorima, u pauzima i slobodnim terminima.

Alisa Debelić

Meni je teško da ja sama napišem nešto, ali kada imam dramski tekst to volim sama da obrađujem. Profesorka mi je predložila muziku. Ja sam njoj rekla: „Hoću sevdah.“ Opisno, dakle opšte mesto i ona je mene razumela, šta hoću da kažem, i donela mi je CD od Jivana Gaspariyana za kog nisam do tada čula. Za radio emisiju sam odabrala dva melosa koja su potpuno patetična i izlizana.

Sonja Petrović

Imala sam muzičkog saradnika, kolegu sa dizajna zvuka. Imali smo dilemu da li da biramo muziku blisku vremenu i tematici, ali onda smo shvatili da ne mora tako. Onda sam odlučila da uzmem muziku koja ocrtava atmosferu koju priča u meni izaziva. Izabrala sam numeru koja u meni izaziva spokoj i razdraganost. Koja odslikava stanje uma junaka, jer on u tom trenutku oseća da je rešio sve svoje probleme.

Mislim da je radio režija, verovali ili ne, bliža filmu nego pozorištu (na moje pitanje da uporedi ove medije). Upravo te brze promene mesta, vremena, atmosfere dočaravaju se samo jednim rediteljskim postupkom, a ne obiljem.

Snimali smo sve u kontinuitetu, po scenama. Za mene je bilo bitno da glumci izgurija priču kao celinu – od početka do kraja. Jer je bitna emocija koju grade u kontinuitetu. Na čitaćim probama smo vežbali parcijalno, po scenama. I tu smo dosta radili, jer naši glumci, na žalost nemaju puno iskustva sa radijskom glumom. A, baš zbog te ograničenost samo na audio mogućnosti, umetnik je neverovatno inspirisan za stvaranje. Tu ne igra važnu ulogu samo mašta reditelja, već i mašta samog slušaoca – svako će zamisliti svoj prostor.

Srećno, genijalci! Hvala na gostoprimstvu i vremenu!

Nov 2, 2011

Kaj da slušam u novembru studenom?

Od Vardara pa do Triglava radio postaje priredile su nam vrlo zanimljiv novembar, koji je u Beogradu počeo smenama sunca i magle, smog je navalio da nam se tovari na jakne i kapute, ova samoća ubija, pravo je vreme za radio. Ja sam u novembru studenom studenom rešio da slušam modernizam i suvremenost, kad se već nudi, takav je program svih stanica da su se uklopili Beket i sledbenici sa savremenim domaćim piscima.

Radio Slovenija će emitovati drame snimljene prema dvama zanimljivim tekstovima, i nemoj tu da me smarate pričom kako ne kontate slovenački, malo se napregnite, naćulite uveta, ne mora se ni razumeti svaka reč, ima tu muzike i šumova, a i Slovenija je to, zemlja obećana, "mjesto kakvog nema ni u snu".



Ako vam je komplikovano da kliknete na linkove koje smo dali na blogu, evo direktnog linka do stranice sa koje se mogu videti najave http://www.rtvslo.si/ars/radioteka.php Tu imate pod rubrikom "Premijere" sve najave i zvučne odlomke iz premijernih drama. Profi ljudi, profi zemlja, nema šta, Slovenci su bili najpametniji u Jugi, mi njima voće, oni nama sokove, a prvi se otcepiše, i slične priče, pa slušajte uživo Radio Sloveniju na: http://tvslo.si/predvajaj/v-zivo-radio-slovenija-tretji-program-ars/ra.ars/

Ako vam ne radi stream, otiđite u gornji desni ugao, kliknite "Nastavitve" pa izaberite stream prekoWindows Media Player ili Real Audija. Ja koristim WMP, evo direktnog linka za stream RS 3 iliti Ars radija: http://www.rtvslo.si/media.php?id=ra.ars&mt=wm&mq=hi&wm=true&rm=true 

RS 3
Elfriede Jelinek: PREBITEK NI UŽITEK
ČETRTEK, 3. NOVEMBER, 22:05

V zabavni radijski igri avstrijska nobelovka Elfriede Jelinek obravnava razlike med dvema kulturama in v zgodbi o služkinji naslika napetost, ki jo med ljudmi povzročijo različne življenjske in kulturne navade.
Režiser Gregor Tozon, nastopili pa so Majda Grbac, Brane Grubar, Boris Juh in Violeta Tomić.

RS 1
Harold Pinter: POSTAJA VIKTORIJA
SOBOTA, 19. NOVEMBNER, 22:40
http://en.wikipedia.org/wiki/Victoria_Station_(play)


Na Hrvatskom radiju još veće veselje, udara ljuti modernizam sa 3 slova B, biće Brehta, Bihnera i Bulgakova. A sve se može slušati uživo, u svim formatima, odavde: http://www.hrt.hr/index.php?id=hrt-uzivo


HR3 04.11.2011. 18:00
Bertold Brecht - BUBNJEVI U NOĆI

"Bubnjevi u noći" jedan je od prvih Brechtovih dramskih tekstova u kojem je ekspresionistički ugođaj još itekako prisutan, a u kojem je piščeva preokupacija klasnim nejednakostima i borbama već snažno uočljiva, kao i njegov kritički stav spram malograđanskog načina mišljenja. U radijskoj je adaptaciji drama radikalno skraćena, stavljena u okvir svojevrsnog ironijski odmaknutog cabareta koji se izvodi uz disharmonične zvuke klavira, te uz korske dionice. Također, poantirani su dijelovi teksta koji frapantno oslikavaju i našu društveno-političku situaciju, te zaista čine Brechta našim suvremenikom.
Glume: Krešimir Mikić, Natalija Đorđević, Sreten Mokrović, Doris Šarić Kukuljica, Alen Šalinović i Sven Šestak.
Prijevod: Truda i Ante Stamać.
 Adaptacija: Tajana Gašparović i Jasna Mesarić
Režija: Jasna Mesarić
HR3 četvrtak, 17.11.2011. 18:00
Georg Buchner - LEONCE I LENA


HR3, četvrtak, 24.11.2011. 18:00
Mihail Bulgakov - PURPURNI OTOK


Radio Bosne i Hercegovine je sjajan zato što ima radio drame na zahtjev, mogu se preslušati na sajtu, a nedavno su okačili neke drame koje, bar sudeći po tekstovima, obećavaju vrhunski radiofonski užitak. 


Ko ne bi preslušao KVARTET Hajnera Milera, zasnovan na romanu "Opasne veze" Šoderloa Lakloa? 
(O Hajneru Mileru: http://en.wikipedia.org/wiki/Heiner_Müller)


SAN O STAKLU Tvrtka Kulenovića, superpisca superheroja o kojem smo već ponešto natrunili ovde 


PARAMPARČAD Aleksandra Hemona, koji je otišao u Ameriku i postao nji'ov pisac, na engleskom, al opet nekako i našijenac, bilo mu je lako kad ima takvo prezime, zamisli, Hemon, ko da je Amer pravi, a šta mi Velisavljevići, Đukovići i ostali ići - ne možemo prići. 

I sve to za džabe, u svakom trenutku, kad vam dođe, samo klikneš ovde: http://www.bhrt.ba/lat/default.wbsp?p=36&n=7017


I na kraju Radio Beograd, oni su u najvećem gradu, de i mi živimo, sudeći po ličnim kartama, pa je pristojno, skromno i nadasve pošteno da budu poslednji. E, tu ima svega za tužne i žedne, uši pune sapunice, a RB 2 i 3 slušate direktno uživo lajv jednostavnim klikom na: http://www.radiobeograd.rs/download/mp3s/radiobeograd2.asx

Za početak, dva Beketa:

03. novembar – četvrtak 
DRAMA (Radio Beograd 2 – 18.32) 
Semjuel Beket: KASKANDO 

08. novembar – utorak 
DRAMA (Treći program – oko 21.00) 
Semjuel Beket: POSLEDNJA KRAPOVA TRAKA 
http://en.wikipedia.org/wiki/Krapp's_Last_Tape

Onda malo Kafke...
 
13. novembar – nedelja 


RADIOTEKA (Radio Beograd 1 – 23.00) 

Franc Kafka: PRESUDA 


I za kraj, dva odlična srpska pisca, meki realista Danilo Nikolić i modernista Filip David... Nikolićev roman sam čitao, i toplo ga preporučujem. Osim što su dobri pripovedači, ova dva pisca imaju i protekciju, jer je Danilo Nikolić radni vek, kao dramaturg-urednik, proveo u Radio Beogradu, a Filip David je na dramaturgiji bio profesor nama dvoma koji pravimo ovaj blog.
 
27. novembar – nedelja

DRAMSKE RETROSPEKTIVE (Radio Beograd 2 – 17.00) 

Danilo Nikolić: VLASNICI BIVŠE SREĆE

29. novembar – utorak

PAUKOVA MREŽA (Radio Beograd 2 – 18.32) 

Filip David: ČETIRI PRIČE

Ugodno slušanje želim, uz teške novembarske kiše, a možda i sneg padne, tada prelazimo na Evu Braun, dok u vozu budem putovao od Zagreba do Beograda i natrag, kad je "mrak i ulica još spava, topi se sneg sa pločnika, negde daleko svetla grada, i samo još glas sa radija..."


Kako slušati i snimiti radio dramu preko interneta

Ima raznih odgovora na gornje pitanje, a ja vam mogu dati samo odgovor koji ja znam, jer stara korejska poslovica kaže da svako može pokazati samo onaj put kojim je i sam išao.

Elem, ja radio slušam preko malog programa Radio Sure koji se besplatno može skinuti sa adrese: http://www.radiosure.com/downloadz/

To je zgodan programčić jer ima bazu podataka sa mnogo radio stanica, omogućava pretraživanje po zemljama iz koje su te radio stanice, kao i po žanru muzike koju puštaju, a najbolja stvar je što su ex-jugoslovenski radiji već na listi. Ako neki nije, možete ga dodati sami.

Snimiti sadržaj koji puštate sa interneta preko ovoga programa jednostavno je kao i pleviti luk. Pritisnete dugme sa crvenim krugom da otpočnete, dugme sa belim kvadratom da završite snimanje. I to je to. Onda vam se sadržaj u popularnom mp3 formatu čuva tamo gde ste odredili da se čuva.

E, sad, kad je radio drama ubačena na privremeni streaming ili "na zahtev", stoji neko vreme na sajtu pa je uklone, i ona se može skinuti. Istina, ne može uvek, naročito ako postoje neke šifre i čuda, ali ako je regularno "uvijena" u sajt, preko flash playera ili nekih sličnih aplikacija, može se skinuti pomoću programa Orbit i Grab++ http://www.orbitdownloader.com/

Tu ćete morati sami da istražite kako se to radi, ali u principu je vrlo jednostavno, kad instalirate Grab++, recimo, i pokrenete radio dramu iz Firefoxa, odmah vam se pojavi dugme "Grab" i možete najopuštenije skinuti fajl radio drame.

Svakako se vredi malo pomučiti da otkrijete kako sve ovo radi, jer onda možete napraviti svoju fonoteku i puštati sebi radio drame na prenosivim uređajima koje sigurno imate, i slušati ih u kolima, vozu, autobusu, u šetnjama gradom, u depresivnom beogradskom gradskom prevozu, u njujorškom metrou dok se gurate sa ljudima, ili dok okupirate Wall Street.

Nov 1, 2011

Sutra slušamo PRIČU BABINOG SINA



Sutra će, u okviru serije Radio igra, na 2. programu Radio Beograda premijerno biti emitovana radio drama “Priča babinog sina”, nastala prema kratkom romanu Kragujevčanke Tatjane Janković, a u radijskoj dramatizaciji Ivana Velisavljevića.

“Priča babinog sina”, kako i sam naziv kaže, donosi priču babinog mezimčeta koje, iako odraslo, posećuje oazu detinjstva provedenog u šumadijskom selu, uz babin skut i njeno pripovedanje. Ukoliko se u 18 i 32 nađete ispred radija, iz vaših zvučnika će pokuljati trava, promljackaće šljiva i, jednom rečju, zabrektaće ceo mali, seoski kosmos.

Radio dramu je režirao Zoran Rangelov, snimio Dejan Ivanović, a za bogat šumadijski govor pobrinula se lektorka Nataša Šuljagić. Muziku je birala Marija Ćirić. Glume Dobrila Ilić, Aleksandra Đurić, Branislav Platiša i Miodrag Milovanov.

O romanu Tatjane Janković, “Priča babinog sina” (Filip Višnjić, 2008), pisala sam ranije, pa da se ne ponavljam (a i dalje mislim isto), ovde su zabeleženi utisci.

Oct 27, 2011

Jasmina Nešković - JESEN U LISABONU



Povodom portugalskog jezika kao počasnog gosta 56. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga, večeras će na Radio Beogradu 2 biti emitovana drama o mom omiljenom pesniku, na kojeg ni drugarica Kristina Đuković nije imuna. Evo najave iz sajamskog programa:

Četvrtak 27. oktobra, 18:32
Radio Beograd, Drugi program
 
JESEN U LISABONU 

radio drama
‒ ponovno emitovanje
 
Biografska radio drama Jasmine Nešković o jednom od najznačajnijih svetskih pesnika, Fernandu Pesoi (znanom i pod heteronimima Alvaro de Kampuš, Bernardo Soareš, Rikardo Reiš – imaginarnim likovima kojima je pesnik osmislio živopisne biografije), premijerno je izvedena 2001. godine u produkciji Dramskog  programa Radio Beograda. Emitovana je u žanrovskoj seriji Zvezdani časovi koja na specifičan način  predstavlja životopise velikana umetnosti. 
Dramu je režirao Zoran Rangelov, a uloge tumače Ivan Jagodić, Milan Caci Mihailović, Jadranka Selec i
Vladan Živković. 

Oct 22, 2011

Svetozar Vlajković – pisac



Pisca Svetozara Vlajkovića upoznala sam preko zbirke priča „Rajska ptica“. Ove priče zapravo su bila najsvetlija stvar u toj čudnoj poslovnoj kombinaciji, posebno jedna o novinarki koja nabasa u kućicu pisca kog treba da intervjuiše, pa pripremi „opasna“ pitanja, ali je on obrlati tako što pojača peć, pa ona mora da skida komad po komad odeće. Sećam se da mi je ova priča izmamila osmeh, kao i niz narednih od kojih je svaka ukazivala na gotovo neprimetne rupice za beg iz navodno stroge realnosti. Tek kasnije, saznala sam da je ovaj autor argatovao u Radio Beogradu, a tek potom, slušajući Vlajkovićeve radio drame, posebno one iz serije Dečja drama, palo mi je na um da ovaj posao i ne mora tako da se zove. Da ništa na onim hodnicima ne mora biti besmisleno i upušteno.
Na stranu moje opservacije, pre neki dan smo zamolili Svetozara Vlajkovića, inače pisca romana i pripovedaka za koje se može reći da su uvek nastajali u pravo vreme, zbog čega su često i izostavljana iz dnevnih novina, da sa nama podeli sećanja na rad u Radio Beogradu i svoja razmišljanja o pisanju za decu i, naravno, za odrasle.



Pošto je ovaj blog posvećen radio drami, krenućemo od te teme. Radili ste u Dramskom programu Radio Beograda kao urednik. Kakva su vam sećanja na taj period?

U vreme kad sam se zaposlio u Radio Beogradu, 1963, drugih stanica nije bilo, a ni televizije. Jasno je da je RB tada bio strateški stožer tadašnje vlasti i saobrazno tom značaju posvećena mu je najveća pažnja i zaštita. Bio sam ponosan na to što su me primili u Umetničku redakciju, ali moja neobuzdana istinoljubivost ubrzo je počela da stvara probleme i kolektivu i meni lično. Pošto sam izvređao Ljubu Simovića i još neke ljude, po kazni sam prebačen pod nadzor tadašnjeg urednika Dramskog programa RB druga Miodraga Đurđevića. Da, tada smo svi bili drugovi i drugarice, pa i kad smo se mrzeli i jedni drugima kopali jamu u koju smo zajedno upadali. Đurđević je bio glavni urednik i glavni radiodramski pisac u to vreme. Osim njega u redakciji su urednikovali Neda Depolo i Vladimir Stamenković. Neda je brinula o velikoj sceni a Vlada o maloj. Godišnje je proizvedeno 12 velikih isto toliko malih drama. Pola domaći, pola strani autori.

Pisac radio drame bio je cenjen jednako koliko i romanopisac. Kritika u novinama je motrila na taj deo stvaralaštva. Honorari su bili naspram važnosti koju je radio drama tada imala u književnom životu. A koliki su honorari tada bili neka posluži primer
Nade Marinković, moje koleginice u Umetničkoj redakciji: od jedne knjige kupila je kuću iz 16. veka u Cavtatu. Pritom ta knjga nije bila bestseler pa da se time objasni visina zarade. Niko nije radio drami osporavao pripadnost književnoj umetnosti. Pogotovu što se uvek moglo pozvati na Dilena Tomasa i njegov tekst "Pod mlečnom šumom".

Želeo sam da i meni bude izvedena bar jedna drama ali je spomenuti Đurđević, i pre no što sam mu pao u ruke, odbijao sve što sam ponudio. Bio sam ojađen utoliko više što mi se njegove drame
nisu dopadale, a romani pogotovu. Kad sam po kazni prebačen pod njegov nadzor, u nedefinisanoj funkciji, taj glodur mi je dao kao radni zadatak da pročitam sve što je dotad objavljeno od drama na srpskom jeziku i da mu za svaku dramu napišem recenziju. Kao da sam dobio premiju na engleskom kasačkom derbiju. Tako sam osetio njihovu kaznu.

Čitao sam te naše drame objavljene u knjigama koje pre mene niko nije otvorio, od Lea Matesa i drugih partizanskih pisaca do predratnih skribomana koji su ušli u književnu istoriju Srbije i Jugoslavije. Čitao sam čak i Nušićeve žalosne pokušaje da napiše nadrealističku dramu. Đurđević je moje recenzije uredno bacao u korpu za otpatke, što je meni odgovaralo, jer nismo morali da se prepiremo. Uostalom, ne bismo se ni prepirali, jer bi on morao da čita to isto, što mu nije padalo na pamet. Više je voleo da jede burek, zbog čega smo ga i zvali Đura burek. Primao sam, dakle, platu da čitam knjige i steknem prisilno uvid u jednu jalovu oblast naše književnosti oko koje se ponekad pravila halabuka kao da je nešto mnogo važno. Tada sam shvatio da mi u Srbiji zapravo nemamo niti jednog velikog dramskog pisca. Najbolji su, ipak, bili epigoni sa zakašnjenjem bar od jednoga veka, da ih sad ne imenujem, jer mnogi to znaju ali se prave blesavi. I tako sam, eto, radio u Dramskom programu, dok me nisu pozvali da pređem u Treći program koji je tada bio u osnivanju, na kraju te 1964 godine.

Fonoteka Radio Beograda čuva veliki broj vaših radio drama, između ostalih, i dečjih. Jedna, pod nazivom „Som“ imala je premijeru prošle godine. Ipak, kao romanopisac i pisac priča, niste pisali za decu. Kako to da se radio drama pokazala kao forma u kojoj ste pisali baš za ovu publiku?

Dosad sam objavio pet knjiga pripovedaka. Jedna od njih se zove "Uzletanje" (RAD, 1997), sastavljena je od priča za decu. S obzirom da kao i obično moje knjge ne prati nikakva propaganda, a prodavala se samo u jednoj knjižari (Papirus, Terazije, BG), nije čudno da je ostala nezapažena. Kao i u ostalim književnim žanrovima tako i u ovom za decu postoji kanon u vezi sa poetikom i kanonski pisci koji se drže za tu poetiku kao sužnji za lance. Osnova tog kanona je isprazno maštanje ispunjeno apsurdnim dosetkama. Zloupotrebi dečije bezazlenosti nema kraja u našoj zvaničnoj literaturi za decu. Naiđe i ponešto dobro, plemenito, ali to bude zatrpano trabunjanjem tzv. bardova dečije literature. I kao što su nekada francuski pesnici sa žaljenjem morali da priznaju Viktora Igoa kao najboljeg među njima, tako i ja moram da priznam da je od onoga što sam pročitao za decu najtalentovanije satvorio Brana Crnčević. Sve ostalo je kerebečenje pred decom da bi im se dopali. Izuzimam dečiju radio dramu! Možda stoga što je drama odavno skrajnuta i njome se ne bave karijeristi, budući da se karijera ne pravi dečijim dramama, ovo stvaralaštvo je pošteđeno kanonske poetike dečije književnosti i, na sreću, pošteđeno je učešća kanonskih pisaca. Meni je svejedno da li pišem roman, esej, pesmu ili dečiju priču i dramu. Pisanje je snevanje u budnom stanju, kao što sam na nekom mestu već rekao. Pa kad mi se sanja kao detetu onda napišem "Soma" i slično.

Da li je radio drama „Čavka“ originalno pisana (za radio) ili joj je prethodila neka druga forma teksta? Da li ste bili zadovoljni filmom „Čavka“ koji je Miša Radivojević potom snimio?

Tekst "Čavka" je nagrađen prvom nagradom na javnom anonimnom konkursu RB. Posle toga, na molbu Miše Radivojevića, napisao sam scenario za film. Taj film je dobio devet međunarodnih nagrada, u Beogradu nije imao ni premijeru. To govori o statusu koji smo tih godina imali nas dvojica u društvu. Moj status se otada nije promenio.Веза Da li sam bio zadovoljan njegovom režijom? Koncepcija autorskog filma je krajnje sumnjiva. Režiseri, iz raznih razloga (sujeta, pohlepa za novcem) sebe stavljaju kao isključive autore filma. Dopisuju se na scenarija koje su drugi napisali, govore kao da niko drugi nije učestvovao u pravljenju tog nužno kolektivnog dela kakav je film itd. Sve je to naopako. Ako je jedan pisac napisao scenario, onda režiser treba da se potrudi da to filmski izvede i da bude srećan ako nije izneverio scenaristu. A Miša je veliki zagovornik autorskog filma.

Nedavno je u Beogradu premijerno prikazan film „Kako su me ukrali Nemci“ u režiji Miše Radivojevića, a vi ste potpisani kao saradnik na scenariju. Da li ste vi pisali scenario ili priču po kojoj je film nastao? O kakvoj saradnji je reč?

Scenario za film o Nemcu pisao sam 1988 ili 1987 godine u Herceg Novom na osnovu Mišine životne priče. Naziv koji sam dao toj priči bio je "Moj Nemac". Začudio sam se kad je pre dve godine on najavio snimanje filma "Kako su me ukrali Nemci". O tome sam doznao iz štampe. Tom prilikom sam primetio da je naknadno uključena neka žena da kao prepravlja onaj moj tekst. Rekao sam Milošu da me izbriše sa špice, jer ja nisam nikad bio član nekoga tima te ne bih voleo da budem ni u ovom. Film je pre neki dan bio premijerno prikazan. Nisam otišao da ga pogledam. Prema onome što su mi ljudi rekli, to nema veze sa onim mojim scenarijem. Tako to ide sa filmom i sa Mišom. I sa mnom sa njima.

Nedavno sam sa drugaricom koja je živela na Čuburi pričala o vašim knjigama, pomenula mi je da vas zna po jednoj knjizi (mislim da je u pitanju „Čubura, negde u Kaliforniji“, ali nisam sigurna jer tu knjigu nisam čitala) gde opisujete svoje detinjstvo u ovom delu Beograda. Koliko vam je Čubura (i Beograd) bitna kao inspiracija za pisanje? (ovo pitam zato što postoji niz pisaca koji važe za „pesnike Beograda“, „čuvare njegovog duha“, recimo Momo Kapor, pa me zanima da li ste se ikada osećali delom te ekipe pisaca, da Beogradu nešto dugujete, da ga morate veličati, ili vam se nekada smuči i poželite da ste negde drugde u svojim pričama – moje pojašnjenje neko)

O svom odnosu prema Čuburi i Beogradu izjasnio sam se više puta. Zapravo, reč je o odnosu pisca prema tzv. geografiji u romanima. Ponoviću: grad nije potreban piscu, pisac je potreban gradu, jer na osnovu književnih dela se unekoliko gradi identitet jednoga grada. Zamislimo Pariz bez Prevera, Apolinera i hiljade drugih pesnika i umetnika. To ne bi bio Pariz, to bi bla gomila cigala. I pored gomile Čuburaca, ovaj kvart u kome sam rođen i u kome živim, i dalje je gomila cigala i još više betona od kojih su napravljene nove zgrade. Moj prijatelj Bata Mihajlović je svojevemeno rekao da mu se ne dopadaju "te sisate kuće" u našoj zajedničkoj ulici Stojana Protića. Sisate su jer graditelji kradu vazduh i prodaju ga kupcima preko tih balkona koji ničemu ne služe osim da budu prodati i da spomenuti trpaju novac u svoje džepove i u džepove onih koji su im dozvolili da to rade.

O svom detinjstvu na Čuburi sa govorio u romanu "Pokretne stepenice" i još ponegde. Nikad nisam veličao ono što ne zaslužuje, pa tako ni Čuburu. Nisam nostalgičar. Nostalgiju prepuštam drugima u vezi sa Čuburom i Beogradom, mojim zavičajem.

U romanu „Nensoleta dela Luna“, kroz formu romana, dali ste svoju istoriju razvoja psihoanalize. U vašim ranijim delima („Najslabiji učenik škole igranja“) se prepoznaje otpor prema objašnjavanju stvari, njihovom postavljanju „na svoje mesto“, „sređivanju života“, „dovođenju u red“ kao oblik odrastanja. Šta vam tačno smeta kod psihoanalize i ljudi koji je primenjuju i u njoj traže odgovore?

Psihoanaliza je pristup ličnosti nastao u glavi jednog morbidnog lekara koji je pokušao da celom čovečanstvu nametne incest kao neminovnu osnovu života. Sve što se kasnije desi nekom detetu je posledica incestuoznosti, veli taj bolesnik, a bolesnici to učenje prihvataju. U romanu "Nensoleta dela Lula" sam evidentirao i druge teorije ličnosti kao i psihoterapeutske metode lečenja te sam ih sve zajedno odbacio u zamenu za veru. Ateizam je svojstven psihologiji u celini, jer hoće da bude nauka. A koliko je uspela za proteklih stotinak godina da postane nauka vidi se po tome što danas psiholozi služe bolesnicima da im napišu recepte proitv ovoga ili onoga. Šta mislite zbog čega je zabranjena slobodna prodaja antidepresanata a dozvoljena prodaja marihuane? Da bi ateisti lekari zgrtali pare na račun nesrećnih ljudi.

Ako je ikako moguće, možete li dati neki savet piscima za decu danas i, ukoliko želite, prokomentarisati knjige namenjene deci na koje ste skoro nabasali. Recimo, u poslednje vreme se u medijima puno polaže na različite metode u odgajanju dece – od toga čime hraniti decu do toga šta im čitati i pričati. Imate li vi neki takav recept?

Dete treba voleti, a da bismo voleli dete neophodno je da i sami budemo deca. Napor svakog odraslog čoveka, ogroman napor, treba da bude posvećen tome da zaboravimo sve ono pogrešno čemu su nas učili, da izbacimo iz sebe svaki gnev i svako visoko mišljenje o sebi, da očistimo svoje srce kako bi u njega mogla da stane nemerljiva ljubav Onoga koji nas čuva od nas samih, od vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Taj napor treba činiti neprekidno i ne plašiti se: ubrzo napor nestaje,a umesto tuge i rastrzanosti mir ljubavi nas ispunjava i leči. Pisati za decu sa ljubavlju prema tom čudu zvanom dete, zvanom čovek, jedini je recept, sve ostalo je izveštačeno, naopako, sebično, glupo i nakazno. Setite se Antoina de Saint-Exiperiea, Alaina Fourniera, Julesa Superviella, Martinea Pagea koji piše za odrasle kao veliko dete, Saint Benedictea, Saint Gregoire le Grand i drugih. Setite se "Soma" koji nikome ništa ne zamera, naprotiv voli one koji su ga vređali.

Vaša zbirke priča „Rajska ptica“, kao i roman „Karamfla“ (ili „Neznani vojnik“) bave se vremenom skorijih ratova i bombardovanja Beograda 1999. godine. Nema puno romana i priča na tu temu. Šta je vas podstaklo da pišete o tome?

Pisac treba da piše o onome što je deo njegovog iskustva. Pisci koji njuškaju za temama, pa ih posle obrađuju kao da su domaći zadaci, podražavaju pisanje. Previše ih je za jednu tako malu književnost kao što je ova naša. Pa ipak, slični mediokriteti iz redova plaćenika kulturnih rubrika i državnih institucija koje izdvajaju novac da plate osrednjost i poslušništvo, podržavaju upravo to što nikoga ne zanima kako bi se ubistvo umetnosti sprovelo do kraja. Umetnost smeta jer je jedan od puteva ka istini. Istina smeta kako bi lažovi zacementirali svoju strahovladu nad jadnim čovečanstvom. Velika je ovo tema.

U vašoj biografiji piše da ste završili Pravni fakultet. Da li ste se ikada bavili tim poslom i otkuda da ste upisali baš taj fakultet?

Kad sam utvrdio da nema pravde odustao sam da se bavim pravima. To mi se desilo nekoliko godina pošto sam diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kad kažem da nema pravde onda mislim na zemaljsku pravdu. Na sreću otkrio sam da ta pravda nije i jedina.

Oct 18, 2011

Mila Mašović - SAVRŠEN TON i Slobodan Bubnjević - EMBRIO

Danas će na Radio Beogradu biti emitovane dve radio drame vrlo zanimljivih mladih pisaca.

Najpre će u 18.32 na RBG2 biti emitovan "Savršen ton" Mile Mašović, a potom oko 21h na RBG3 "Embrio" Slobodana Bubnjevića.

Mila Mašović, udata Nikolić, napisala je niz interesantnih radio drama (naročito obratite pažnju ako naletite na reprizu radio drame "Jedno", koja je doživela premijeru ove godine: http://www.rts.rs/page/radio/sr/story/24/Radio+Beograd+2/911738/Paukova+mreža+-+Mila+Mašović%3A+JEDNO+.html), kao i izvanredan pozorišni komad "Besna glista" koji se igra na sceni Pozorištanceta Puž.




Slobodan Bubnjević je novinar nedeljnika "Vreme", a dosad je napisao osam radio-drama: ”Embrio” (2003), ”Fisioni fragmenti Pavla Savića” (2004), ”Lov na Čarlsa Darvina” (2004), ”Sile Ruđera Boškovića” (2005), “Usud” (2005), “Tesla i Pupin, rezonancije” (2006), “1300 kaplara” (2007) i “Atanasije Stojkovič” (2008) koje su sve emitovane na programima Radio Beograda.
http://slobodanbubnjevic.blogspot.com/

Pošto imamo zadovoljstvo i sreću da poznajemo drugaricu Mašović i druga Bubnjevića, zamolili smo ih da napišu nešto o svojim radio dramama... Zanimljivo nam je čuti kako pisci vide svoja dela nakon realizacije, s kakvom su idejom pisali radio dramu, a kakve su ideje dobijali kada je isto taj tekst emitovan na radiju... Evo kako nam je Mila opisala svoju dramu:

"Dramu Savršen ton napisala sam kao posledicu dugogodišnjeg proučavanja spoja ženske ambicije i muške nesposobnosti. U njoj se govori o dva mediokriteta, muškom i ženskom, koji se umesto  invencijom na planu sopstvenog erotizma bave invencijom u umetnosti, tačnije muzici.  Opsesija pronalaženjem novog, nikad pre čutog zvuka, vodi ih u ludilo, u kome se ispoljava njen mazohizam i njegov sadizam." 

A evo kako svoju radio dramu vidi Slobodan:

"Dajući jednu sliku naizgled postapokaliptičnog sveta u nekom trenutku u budućnosti, koristeći prožimanja jednog sveta humanoida sa srednjevekovnim motivima, želeo sam da radio drama Embrio bude intelektualna zagonetka. Izabrao sam sedam junaka i umesto da dramske stuacije gradim kroz dijaloge, pustio sam ih da govore o jednom dogadjaju iz zajedničke prošlosti, tako da kroz naizmenične monologe grade narativni niz. Njihova svedočenja prate okolnosti oko rodjenja i smrti Embria, kao i potonjih ratova, i uopšte posledica pojave ovog Čoveka medju Robotima.


Bazična moja ideja je bila da analiziram staru filosofsko-teološku temu bezgrešnog rodjenja kroz koncept u kome ljudi ne postoje, a u svetu robota se čuva jedan embrion kao najsvetija relikvija, sve dok jedan od sveštenika robota ne shvati da bi embrion trebalo pustiti da odraste. U rezultatu se dobila drama koja ne samo da govori o ljudima i religiji nego i nama samima danas više nego neke druge sasvim realistične drame koje sam radio. No, kako sam razvijao radnju i likove, date kao svedoke jednako kao što jevandjelisti ili pisci Biblije svedoče o prošlosti, oni su se nekako istrzali iz uzda tekstopisca, dajući svoje odgovore.


Paradoks je da sam nad svojim likovima u klasičnijim dijaloškim dramama imao puno veću kontrolu nego ovde, gde junaci govore samo kroz monologe. Ova drama i danas za mene ima veliku emotivnu vrednost. Jedan od razloga je to što je to prva od osam drama koje su emitovane na Radio Beogradu i uopšte prva stvar koju sam napisao, a koja je dobila nekakvu publiku. No, ako bih nekim drugim dramama imao mnogo šta zameriti i u pogledu mog teksta, ali i realizacije, ova, mada na momente ima čak i tehničkih problema sa tonom, meni i dalje zvuči kao potpun uspeh. Posebno jer je ova priča mogla da bude samo radiodramski text i ništa drugo.Zapravo, Embrio je i za mene enigma i kad bih je pisao ponovo, ne bih kroz to prošao nimalo drugačije...


Radujem se što ću je ponovo čuti."

Nadamo se da ćete uživati. Prijatno slušanje! 

Oct 16, 2011

Svetozar Vlajković – ČAVKA


Propustili smo da na vreme najavimo reprizu radio drame „Čavka“, autora Svetozara Vlajkovića koji je za ovaj tekst (ako se ne varam, a i prema biografiji priloženoj na sajtu autora), napisan kao originalna radio drama, dobio nagradu na tadašnjem javnom konkursu. Dramu je 1984. godine režirala Olga Brajović, sa Milošem Žutićem, Slobodanom Slobodanovićem, Milanom Puzićem, Božidarom Pavićevićem Longom, Ivanom Kostićem, Savom Jovanovićem, Ljiljanom Jovanović i Milutinom Butkovićem pred mikrofonom.

Većini poznat kao film Miše Radivojevića iz 1988. godine, Vlajkovićev tekst u radijskoj formi može delovati čudno. Na prvom mestu, glavne junake, dečaka Profu i njegovog novog školskog prijatelja prozvanog Čavka, u radio drami glume odrasli glumci. Donekle je nejasna rediteljska odluka da dvojicu dečaka interpretiraju odrasli glasovi – da li zbog veće profesionalne spremnosti (da se ne rizikuje sa dečjim glasovima) ili je u pitanju čisto umetnička odluka. Poređenja sa filmom se, hteli mi to ili ne, nameću i u drugim aspektima ove radio drame, pa sluaocu može delovati da je melanholija koja boji ceo Radivojevićev film (tema odrastanja kao bolnog suočavanja sa kompromisima koje čine odrasli, uostalom i celokupan pogled na odnos sveta odraslih i dece kao sveta iznad i ispod vode, tako da u filmu odnos dvojice drugara deluje kao paralelna dimenzija – svet odraslih usporen taman toliko da se nad njim možemo zamisliti i zapitati), u slučaju radio drame paradoksalno (to pišem, jer klince igraju odrasli) deluje više iz ugla dece, bez nametanja ovog poređenja sa svetom odraslih.

Otuda više primat dobijaju dečje, avanturističke, neki bi rekli, prizemne razmirice, igre i razgovori.

Iako se repriza već dogodila, smatrali smo da je šteta ne pomenuti je, budući da ćemo na ime Svetozara Vlajkovića kao nekadašnjeg stalnog člana redakcije Dramskog programa Radio Beograda, kao sutora radio drama i literarnih predložaka za radijske adaptacije često nailaziti i ubuduće.

Vlajković je manje poznat kao autor za decu iako je na polju dečje radio drame do sada ostavio veliki broj radova (»Kad se vetar budi među granama«, 1976, »Na pecanju«, 1980, »Pogledaj me, tata«, 1983, »Putovanje do devetog sprata« i »Trenutak«, 1985, »Miloš i Giloš«, 1992, »Razbio sam prozor, jer vas volim«, 1997, »Dečak i kuče« i »Nebeski putnik«, 2002. i druge). Po sredi je autor čiji je rad na polju dečje drame zanemaren, dobrim delom zbog toga što se doprinos na polju radio drame slabo računa. Sa druge strane, Vlajkovićev pristup deci je karakterističan jer sadrži malo od tradicije glavnotokovske dečje literature (i umetnosti za decu generalno), budući da ne preza za umišljenim i često konstruisanim »detinjastim« u deci, a koje se često koristi ne bi li se razgalili odrasli.

Ako se čita dalje, recimo neki od njegovih romana (»Najslabiji učenik škole igranja« ili »Karamfla« ili zbirke priča »Šta bi učinio Zobec«) , može se naići na odgovor zašto Vlajković nije postao kanonski autor za decu – zato što je on sve vreme zapravo pisao za odrasle. Ali, onakve kakvih ima malo i koji se obično ne sećaju svog detinjstva niti na njega daju pet para. U tom raskoraku, čovek se lako izgubi. Zato će S. V. uvek biti jedan od mojih omiljenih domaćih pisaca.

Oct 12, 2011

Vladimir Pištalo - MANIFEST NADE

U emisiji "Radio igra" danas je na programu Manifest nade Vladimira Pištala, repriza radio igre iz 1992. godine. Davno sam čitao rane radove Vladimira Pištala, ali mislim da je reč o, inače zvučno zanimljivom, radiofonijskom eksperimentu inspirisanom Pištalovom knjigom Manifesti koja je sačinjena od lirske proze neoavangardnog tipa.

Na sajtu Pištalovog izdavača Agore, u reklamne svrhe, kaže se da "nakon više od dve decenije od svoje pojave, knjiga Manifesti jednako intrigira pažnju duhovno radoznale publike i pokazuje se kao jedna od najznačajnijih knjiga srpske književnosti osamdesetih."

Verujem da je tačno ovo za intelektualno radoznalu publiku, ali nisam siguran da je to jedna od najznačajnijih knjiga srpske književnosti 1980-ih: ona jeste zanimljiva kao rani rad pisca koji je kasnije dobio NIN-ovu nagradu za mnogo konvencionalnije delo, roman o Tesli među maskama, i kao izraz njegove početne poetike, kada je stvarao postmodernističku lirsku prozu i bio pripadnik grupe "Beogradska manufaktura snova", među kojom se zatekao još jedan zanimljiv pisac lirske proze, Nemanja Mitrović. Danas su Manifesti zbilja interesantna kolekcija tekstova za razdoznalu publiku, posebno u kombinaciji sa Mitrovićevim knjigama sličnog tipa,  "San rata", "U znaku ribe" i "Priče za oči", koje je voleo Milan Mladenović iz EKV-a, ali pre svega kao deo konteksta beogradske književne scene 1980-ih i nekih apartnih poetičkih strujanja. Kako na sajtu Agore, ovaj put s nešto više prava, kažu: "Na tragu specifičnog poetskog pisma, zagledani u nemoguće, poput prevratničkih knjiženih pokreta s početka XX veka, glasovi koji čine ovu knjigu, u odelima moćne ekspresije i čarobne atmosfere, najavljuju blistava dela Vladimira Pištala – Milenijum u Beogradu i Tesla, portret među maskama".

Radio igra počinje zvukom sirene, a nastavlja se deklamovanjem i uzvikivanjem delova "Manifesta nade", programskog teksta jedne nadrealističko-dadaističko-ekspresionističke skupine kojom ona obećava "srećan i veseo promiskuitet", i razne druge stvari, uz pratnju klavira, džeza, otkucaja sata, plača beba, kukurikanja, udaranja u vreću, što sve treba da kreira zvučnu sliku sposobnu da ilustruje trans, zanos i oniričnu euforiju. Ko je takvog senzibiliteta, neka posluša.

Sreda, 12.10. 2011, u 18.32h, na talasima i internet streamu Radio Beograda 2.

režija: Nenad Purić
snimatelj: Aleksandar Stojković
dramatizacija: Nenad Purić
muzički saradnik: Dragan Mitrić
urednik serije: Aleksandar D. Kostić

Glume:
Mihajlo Viktorović
Milan MIhailović
Elizabeta Đorevska
TIhomir Stanić
Milan Štrljić

Proizvodnja: Radio Beograd, decembar 1992.



Oct 5, 2011

Danas na programu Šljamhaus


Danas će, na 2. programu Radio Beograda, u 18.32 biti premijerno emitovana radio drama Šljamhaus nastala prema romanu Ivana Glišića, a u dramatizaciji Ivana Velisavljevića i režiji Zorana Rangelova.
Inspirisan revolucionarnim teorijama zvuka, glavni junak Šljamhausa sprovodi svoj životni projekat – zvučnu istoriju jednog kvarta zvanog Centar Grada u Centru Grada (CGUCG). Od građevinskog stručnjaka, koji pripoveda o misterijama pri postavljanju temelja za CGUCG, preko komšinice tračare, do ispovesti samog glavnog junaka, probijamo se kroz zgarište jednog urbanog gmaza. I postavlja se pitanje, da li zgrade, kao samosvojna bića i džinovske kutije šibica bude zlo u ljudima, ili se zlo useljava u zidove kada ljudi uzmu ključ u ruke.

Dramu je snimio Dejan Ivanović. Za lekturu se pobrinula Olga Babić, za muziku
Dragan Mitrić, a membranu mikrofona tresu Branislav Platiša, Miodrag Milovanov, Siniša Ubović i Dobrila Ilić.

Dopuna na dan 12. oktobra:


U Politici je izašla kritika "Šljamhausa" iz pera dugogodišnjeg radijskog kritičara Raška V. Jovanovića. Izuzetno cenimo rad gospodina Jovanovića, kao valjda jedinog kritičara koji godinama piše o radio dramama, i primamo k znanju njegove primedbe i komentare. Nadamo se da ćemo uskoro na ovom blogu predstaviti i dvotomnu knjigu izabranih tekstova Raška V. Jovanovića "Od istog slušaoca", koju je nedavno objavio RTS.


Evo, dakle, Jovanovićeve kritike Šljamhausa:


MOĆ I DEJSTVO ZVUČNIH STRUJANJA


Da je i na radiju, kao i u pozorištu uostalom, počela nova sezona, što će reći da je prispela jesen, dokazuju premijere što se izvode u okviru Dramskog programa. Iako je neznatno smanjena radio-dramska produkcija, što je svakako šteta, premijera novih ostvarenja ipak ima. To znači da lagano izlazimo iz letošnjeg začaranog kruga dramskih repriza, koji je, kako nam se učinilo, ove godine realizovan nešto smišljenije nego ranije, mada je bilo slučajeva kada bismo se upitali na osnovu kakvih kriterijuma je reprizirana ova ili ona emisija. Takva pitanja, naravno, uvek su umesna, budući da se mogu postavljati i kada je reč o premijernim izvođenjima. Upravo kada se radi o najnovijoj premijeri izvedenoj u okviru serije "Radio igra" nameće se pitanje kako i zašto je ovo delce dospelo na repertoar. 


Reč je  priči "Šljamhaus" Ivana Glišića u radio-dramatizaciji Ivana Velisavljevića, koja je verovatno dospela na repertoar zato što tretira moć zvučnih talasa i iz fizičkog aspekta. Naiime, u ovoj više minijaturi, a manje radio-igri, na osnovu dosijea u vidu zvučnih snimaka što ih je načinio jedan od stanara nekadašnjeg gradskog naselja pod nazivom "Centar grada u centru grada" priča se o sudbini ovog ozloglašenog centra pošto je pod sumnjivim okolnostima izgoreo. Zvučni dosije omogućava da se čuje glas projektanta, koji objašnjava kako je čitava građevina podignuta naopako, jer je sazidana prema planovima iscrtanim na paus-papirima, koje su graditelji greškom čitali sa naličja, te je leva strana u realizaciji postala desna, i obratno! Pored ovakvih informacija, čuli smo i priču jedne domaćice, koja govori o pojedinim stanarima, ali i o jednom stanu u kojem je bila nelegalna ginekološka ordinacija za ekskluzivnu klijentelu. Takođe, i pretpostavku o tome da su zgradu mogli zapaliti usmereni zvučni talasi jednog snimatelja, kome je to već pošlo za rukom da učini sa jednom diskotekom... Dabome, moglo se još štošta čuti o negdašnjem životu u toj zgradi, te smo asocirali i na neke negdašnje, ali i savremene društvene pojave. 


Minijaturu Ivana Glišića "Šljamhaus" režirao je Zoran Rangelov oslonivši se na kombinaciju apstraktnih i konkretnih šumova u izboru muzičkoga saradnika Dragana Mitrića u okviru koje je proticao razgovor detektiva i snimatelja, koji ponekad nije bio klišen knjiških pojedinosti. Glumci: Dobrila Ilić (domaćica), Branislav Platiša (detektiv), Miodrag Milovanov (projektant) i Siniša Ubović (snimatelj). 


Nije li ovo delce više odgovaralo seriji dramskih minijatura, koje se emituju ponedeljkom, odmah posle ponoćnih vesti na talasima Prvoga programa Radio Beograda?


Raško V. Jovanović



Sep 26, 2011

Novembar s nešto radija


Jeste mnogo unapred, ali pomenućemo par repriza koje će se desiti na Radio Beogradu tokom novembra, a u međuvremenu ćemo, nadam se, biti vredni da najavimo još neke radijske delikatese na drugim stranama.

Evo za sada ovih par.

Jedno je repriza stare radio drame pod nazivom "Džin sa tonikom” iliti popularno prozvani Džintonik. Dramu je napisao Jan Dovijak, a režirala Olga Brajović. Izdvajam je zato što je reč o zanimljivom tekstu koji se dotiče melanholije, prestrojavanja u vremenu (šta smo nekad radili, a de smo sad, šta nam se olupava o glavu dok smo ranije udarali u talambase I tome slično), plus zato što je drama glumački tango! Naime, imamo dva glavna junaka – razočaranu ženskinju koja se nekad busala u grudi zbog svoje ljubavne sreće (koja ju je u međuvremenu napustila) i kafanskog čoveka koji joj se našao u trenutku duševnog pada da joj vrati poljubac. Meni je ova drama bila zanimljiva iz istog razloga iz kog su mi zanimljivi stari filmovi tipa "Čudna devojka". Naime, reč je o ničim izazvanoj, civilnoj, drami u kojoj se sreće dvoje junaka i pati oko sasvim čovečje stvari – okretanja kola sreće u ljudskom životu. Ako možete da zamislite da ste se nekada nekom strancu našli डा mu prenesete nešto svoje sreće, pa se on onda, godinama kasnije, nekim spletom kamiondžijskih (iako ovde nema kamiona, al ja uvek zamišljam da kamiondžije prenose sreću, samim tim jer dosta putuju) puteva vama vrati taj bumerang, onda možete zamisliti i poželeti ovu dramu.

Pitanje sudbine – koliko je ono što nam se dešava stvar naše volje, a koliko neke upisane mantre (ili ne tolko upisane, kolko slučajne, što opet može da se spekuliše kolko je slučajna) u ovoj drami je tretirana kroz dramu susreta dvoje likova। Iako tekst ima potencijala da bude romantična komedija, rediteljka se očigledno potrudila da nametne carinu na ikebana, pa je svaki dovratak kroz tunel sudbine, a kroz koji prolaze naših dvoje junaka, dobro ohladila tako da, slušajući, više imate utisak da je reč o epizodi iz Zone sumraka, nego iz, šta ti ga znam, nekog ljubića। Takoreći, ne strahujete oće li glavna junakinja biti zbrinuta (jer je u međuvremenu izgubila nadu u ljubav, iskrenu i čistu), nego oće li naći neki svoj pravi put।

Glavne uloge, što bi rekli, tumače: Radmila Andrić, Petar Banićević, Kapitalina (kakvo ime!) Erić, Bora Todorović, Predrag Tasovac, Miroslav Bjelić i Zagorka Marjanović. Dramu je 1976. snimio M. Milosavljević, a urednik serije u kojoj je drama emitovana premijerno bio je Miodrag Đurđević. Mi ćemo ovu dramu čuti 14. novembra na 2. programu Radio Beograda u 18. 32.

Druga preporuka odnosi se na dramu "Don Žuan iz Leušića", autora Borislava Atanaskovića, u režiji P. Bogićevića (ovo kad napišem samo početno slovo imena znači da ne znam kako se stvarno čovek zove, jer tako stoji u najavi RB-a). Reč je o monodrama u kojoj glavnu ulogu i sav teret života nosi Mija Aleksić, neka vrsta muške Petrije iz "Petrijinog venca".

Veoma cenim "Petrijin venac" kao film, a nedavno je na Radio Beogardu bila emitovana premijera drame "Lina od kamena tvrđa" koja je bliska "पेत्रीजी" po ispovednom tonu kojim se pripoveda životna priča žene iz naroda. Nije da su ispovesti ljudi iz naroda vrednije od onih drugih, ali recimo da je meni drago kada primetime da je neko jezički, i po sentimentu, uspeo da “skine” narodskog lika, njegovu nenametljivu filozofiju, zaključke i sudbinu. To se donekle može reći za "Don Žuana iz Leušića", u stvari Rajka Rajčevića koji pri početku drame svoj usud okarakteriše rečima: “Ma da je pun džak krušaka i jedna koska, ja bi uvatio onu kosku.” Dakle, reč je o seljaku koji sebe smatra baksuzom, čovekom bez sreće, ali se nikada ne žali i ne kuka. Iako mu monodrama kao forma pruža mogućnost da opuči po sudbini i životu kao takvom, veoma brzo, što autor oseća i tako prenosi, kao slušaoci postajemo svesni da je u prirodi našeg seljaka da se sa svojom životnom pričom sprda, da od nje pravi zabavu za druge ljude. Ne zato što želi da zabavi, nego zato što voli da ga slušaju, i zato što uvek računa da će živeti još sto godina i sve što ne valja, što je manjkavo – popraviti. To pripovedačko zdravlje oseća se i u ovoj pripovesti seljaka iz Leušića koji zapravo priča o svojoj nevolji sa pronalaženjem prave žene (a imao je njih 13… ne sećam se kolko je imala Petrija).

Jedina mana ove drame je razvučenost, ali mimo toga je preporučujem za slušanje jer, uprkos golemom materijalu, dolazi do pravog zaključka – “Takav je život, čas lep, čas gorak. Ma jok, smešan!”
Čućete je ako upalite radio 21. novembra, u 18 i 32, takođe na 2. programu Radio Beograda. Drama je inače snimljena 1974. godine, pa možete čuti Miju Aleksića iz mlađih dana ako vam je do tog stalo.

Sep 20, 2011

IVO ANDRIĆ, ARTUR KONAN DOJL I IVANA BIOČINA

Dok vam gori i kljakaviji deo tima ne izmami suze lepotom i tugom rečenica o detinjstvu i radiju, još malo najava...

Radio BIH počeo je zanimljivu radijsku seriju koju možete slušati na:
http://www.bhrt.ba/lat/default.wbsp?p=36&n=7867 

Radio dramske serije ponedjeljak – petak u 18:30h

Od 19. septembra svake sedmice od ponedjeljka do petka u 18.30 sati dramski program počinje emitovati radio dramske serije.

Radio roman: savremeni bosansko - hercegovački roman

Pedeset godina od dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću

Književno djelo Ive Andrića u radio dramskim serijama dramskog programa BH radija 1
U okviru obilježavanja pedesete godišnjice od dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću Dramski program BH radija 1 od ponedjeljka 19. septembra počinje emitovanje radio dramskih serijala u kojima će biti predstavljen dio Andrićevog romansijerskog i pripovjedačkog opusa. Tokom osam sedmica – septembar, oktobar, novembar – od ponedjeljka do petka u 18 sati i 30 minuta emitovaćemo radijske adaptacije romana „Travnička hronika“ (15 epizoda) i „Gospođica“ (10 epizoda), adaptaciju memoarske proze Ljube Jandrića „Sa Andrićem“ (5 epizoda).

Radio novela: pripovijetke domaćih pisaca i žanrovski selektirani ciklusi

Ciklusa posvećenog Andrićevom jubileju emitovaćemo pet priča: „Most na Žepi“, „Priča o kmetu Simanu“, „Razgovor“, „Susjedi“ i „Šala u Samsarinom hanu“ u formatu radio-novele.


Danas u 18h na Trećem programu Hrvatskog radija, zagrebačko-samoborska poznanica Ivana Biočina, jedna super cura koja piše u časopisu Zarez o muzici, sačinila je dokumentarnu radio-dramu koja zvuči zanimljivo:

HR3 20.09.2011. 18:00
DOKUMENTARNA RADIO DRAMA: Ivana Biočina: "U potrazi za stvarnim ocem"


Uzbudljiva dokumentarna radio drama Ivane Biočine nastala je kao plod napora da se pronikne u lik i osobu vlastitoga oca s kojim nije živjela od svoje devete godine, a koji je nedavno umro. U toj potrazi Ivani pomažu njezina majka i sestra, očev brat Damir te očevi prijatelji iz doba kada više nije bio s njima.

A posle toga, 20. 9. u 22.40 na Drugom programu Hrvatskog radija:

RADIO NAPETICA ILITI KRIMIĆ: Arthur Conan Doyle:"Bolesnik pod liječnikovim krovom"


Poznatu pripovijetku "Bolesnik pod liječnikovim krovom", u prijevodu Gige Gračan i dramatizaciji Mladena Kopjara, redateljica Ranka Mesarić pročitala je i zvučno uprizorila u - ženskom ključu. Detektivku Holmes glumi Darija Lorenci, doktoricu Watson Slavica Jukić, sposobnu, ali siromašnu doktoricu Trevelyan Katarina Bistrović Darvaš, a čuvenu razbojnicu Sutton Nada Subotić. Kako izgleda kada Londonom s kraja devetnaestog stoljeća u noćnu skitnju kreću Holmesova i Watsonova i kako raspliću jedno krajnje sumnjivo samoubojstvo poslušajte u ovoj elegantnoj, napetoj, ženskoj inačici A. C. Doyla.


Sep 5, 2011

De mi je radio


Evo vam. Dok čekamo bolji deo ovog radijskog tima da objavi svoj intimni odnos prema radiju, ja ću da se isprsim i da vam kažem. U stvari, prvi tranzistor bio je prilično skrajnut u selu, jer je TV bio prikačen na akumulator, a na gramofon su se svi kačili. Tranzistor je bio nekakva siva reka u sredini u koju niko nije hteo da umoči ni mali prst noge. Ali! O slavama, kad se svi poiznapijaju, o svadbama, kad svi napuste tu malu sobu koja je prizemljena, pa se zaljuljaju pod šatrom kao da kroče u neki svemirski brod ostavivši zemlju i sve kućerke oko njih po strani, tada je tranzistor svirao za nas koji smo, ostajali po strani – za žene, sitnu decu i čauše (oke, i mladu, ako se rasplače usred ceremonije i svrne kod nas). Stvar je u tome da je tranzistor uvek bio po strani. Manjkavost jedna i to ti je! Kad nema struje udri po njemu! Kad suze krenu isto, kad je gramofon usred sobe, tranzistor je u kujni da mami da ritam dok secka, kuva, svađa se, proklinje. Tranzistor je, kako bih sabrala, stvar nenametnutog principa.

Principa onih koji ga nemaju, koji ga nisu tražili i koji se ni o koga ne češu (ovo o možete i otpevati što se mene tiče).

Evo vam: da nije bilo tranzistora, nikad ne bi znala da je omiljena pesma dede po tati „Ide Mile Lajkovačkom prugom“; da nema tranzistora nikad ono tabure u predsoblju kuće ne bi delovalo onako stameno: da nema radija, nikad ne bi tata, u silnim pijanstvima imo druga da popuni one jutarnje praznine kad mora da se pravda ukućanima, a meni deluje onako svečano i lepo. Tranzistor opstane i kad sve okolo crkne, eve vam primer: ostaneš sam u kući, selo, sve gluvo, tata otišo po kozu, mama je u gradu, a baba zaspala; ti, onako jadan bilduješ snagu, prisećaš se nekih dečaka iz škole, al svi su oni popadali pred nekim šumskim gmazom i tu sinak, otkriješ tranzistor! Pustiš, pojačaš, ubiješ šumu, osvetliš put tati, a naposletku obojica sedite za stolom, trebite se od buva i veselite se sutrašnjem danu.

U drugoj kući, kod maminih, imali smo veliki tranzistor koji je služio uglavnom za ukras, al kladim se da kad bi sela do njega, da sam se svaki put ogrejala. Ujak me i danas propituje znam li za neki radio koji pušta narodnjake i muzičke želje. Iako su po tom selu, inače naprednom (kad treba, uvek na vreme nabave nove traktore, kosilice, kad treba, osete, pooru malinjake i slično), posklanjali tranzistore i radije, nabavili video rekordere, mobilne i sve njihove aplikacije, tek kad sednu u kola, ovi ljudi živnu! Nije do mirišljavih jelkica! Tad, kad te neko, posle seoske svadbe, spakuje u kola i vozi do naredne destinacije, pa odvrne radio, pa zna sve voditelje i pesme i ko je šta naručio, tad osetiš da si živ! Nema osećaja vrednog kao ovaj.

Radio drama je svakako podvrsta te uživancije, tu spora nema. I ja se iznenadim kad živnem čujem li usred radio drame neku frulu, armoniku ili neku narodnu muziku i samo čekam voditelja da kaže ko je naručio to remek delo, al se ovaj ne čuje... Naime, došlo je doba da se usredsredimo i ja sam skapirala da je radio drama jedini prostor koji me povezuje sa tim starim dobom kad su ujak, baba i stričevi bili zdravi, za volanom, u noći, od svadbe do svadbe. Iako sad gledaju TV, ja i dalje, slušajući svaku radio dramu, tražim njihovo prisustvo, to da neko od njih zakoči u mraku i odvede me kući na spavanjac. Za to vredi živeti.

LinkWithin

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...