Oct 27, 2011

Jasmina Nešković - JESEN U LISABONU



Povodom portugalskog jezika kao počasnog gosta 56. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga, večeras će na Radio Beogradu 2 biti emitovana drama o mom omiljenom pesniku, na kojeg ni drugarica Kristina Đuković nije imuna. Evo najave iz sajamskog programa:

Četvrtak 27. oktobra, 18:32
Radio Beograd, Drugi program
 
JESEN U LISABONU 

radio drama
‒ ponovno emitovanje
 
Biografska radio drama Jasmine Nešković o jednom od najznačajnijih svetskih pesnika, Fernandu Pesoi (znanom i pod heteronimima Alvaro de Kampuš, Bernardo Soareš, Rikardo Reiš – imaginarnim likovima kojima je pesnik osmislio živopisne biografije), premijerno je izvedena 2001. godine u produkciji Dramskog  programa Radio Beograda. Emitovana je u žanrovskoj seriji Zvezdani časovi koja na specifičan način  predstavlja životopise velikana umetnosti. 
Dramu je režirao Zoran Rangelov, a uloge tumače Ivan Jagodić, Milan Caci Mihailović, Jadranka Selec i
Vladan Živković. 

Oct 22, 2011

Svetozar Vlajković – pisac



Pisca Svetozara Vlajkovića upoznala sam preko zbirke priča „Rajska ptica“. Ove priče zapravo su bila najsvetlija stvar u toj čudnoj poslovnoj kombinaciji, posebno jedna o novinarki koja nabasa u kućicu pisca kog treba da intervjuiše, pa pripremi „opasna“ pitanja, ali je on obrlati tako što pojača peć, pa ona mora da skida komad po komad odeće. Sećam se da mi je ova priča izmamila osmeh, kao i niz narednih od kojih je svaka ukazivala na gotovo neprimetne rupice za beg iz navodno stroge realnosti. Tek kasnije, saznala sam da je ovaj autor argatovao u Radio Beogradu, a tek potom, slušajući Vlajkovićeve radio drame, posebno one iz serije Dečja drama, palo mi je na um da ovaj posao i ne mora tako da se zove. Da ništa na onim hodnicima ne mora biti besmisleno i upušteno.
Na stranu moje opservacije, pre neki dan smo zamolili Svetozara Vlajkovića, inače pisca romana i pripovedaka za koje se može reći da su uvek nastajali u pravo vreme, zbog čega su često i izostavljana iz dnevnih novina, da sa nama podeli sećanja na rad u Radio Beogradu i svoja razmišljanja o pisanju za decu i, naravno, za odrasle.



Pošto je ovaj blog posvećen radio drami, krenućemo od te teme. Radili ste u Dramskom programu Radio Beograda kao urednik. Kakva su vam sećanja na taj period?

U vreme kad sam se zaposlio u Radio Beogradu, 1963, drugih stanica nije bilo, a ni televizije. Jasno je da je RB tada bio strateški stožer tadašnje vlasti i saobrazno tom značaju posvećena mu je najveća pažnja i zaštita. Bio sam ponosan na to što su me primili u Umetničku redakciju, ali moja neobuzdana istinoljubivost ubrzo je počela da stvara probleme i kolektivu i meni lično. Pošto sam izvređao Ljubu Simovića i još neke ljude, po kazni sam prebačen pod nadzor tadašnjeg urednika Dramskog programa RB druga Miodraga Đurđevića. Da, tada smo svi bili drugovi i drugarice, pa i kad smo se mrzeli i jedni drugima kopali jamu u koju smo zajedno upadali. Đurđević je bio glavni urednik i glavni radiodramski pisac u to vreme. Osim njega u redakciji su urednikovali Neda Depolo i Vladimir Stamenković. Neda je brinula o velikoj sceni a Vlada o maloj. Godišnje je proizvedeno 12 velikih isto toliko malih drama. Pola domaći, pola strani autori.

Pisac radio drame bio je cenjen jednako koliko i romanopisac. Kritika u novinama je motrila na taj deo stvaralaštva. Honorari su bili naspram važnosti koju je radio drama tada imala u književnom životu. A koliki su honorari tada bili neka posluži primer
Nade Marinković, moje koleginice u Umetničkoj redakciji: od jedne knjige kupila je kuću iz 16. veka u Cavtatu. Pritom ta knjga nije bila bestseler pa da se time objasni visina zarade. Niko nije radio drami osporavao pripadnost književnoj umetnosti. Pogotovu što se uvek moglo pozvati na Dilena Tomasa i njegov tekst "Pod mlečnom šumom".

Želeo sam da i meni bude izvedena bar jedna drama ali je spomenuti Đurđević, i pre no što sam mu pao u ruke, odbijao sve što sam ponudio. Bio sam ojađen utoliko više što mi se njegove drame
nisu dopadale, a romani pogotovu. Kad sam po kazni prebačen pod njegov nadzor, u nedefinisanoj funkciji, taj glodur mi je dao kao radni zadatak da pročitam sve što je dotad objavljeno od drama na srpskom jeziku i da mu za svaku dramu napišem recenziju. Kao da sam dobio premiju na engleskom kasačkom derbiju. Tako sam osetio njihovu kaznu.

Čitao sam te naše drame objavljene u knjigama koje pre mene niko nije otvorio, od Lea Matesa i drugih partizanskih pisaca do predratnih skribomana koji su ušli u književnu istoriju Srbije i Jugoslavije. Čitao sam čak i Nušićeve žalosne pokušaje da napiše nadrealističku dramu. Đurđević je moje recenzije uredno bacao u korpu za otpatke, što je meni odgovaralo, jer nismo morali da se prepiremo. Uostalom, ne bismo se ni prepirali, jer bi on morao da čita to isto, što mu nije padalo na pamet. Više je voleo da jede burek, zbog čega smo ga i zvali Đura burek. Primao sam, dakle, platu da čitam knjige i steknem prisilno uvid u jednu jalovu oblast naše književnosti oko koje se ponekad pravila halabuka kao da je nešto mnogo važno. Tada sam shvatio da mi u Srbiji zapravo nemamo niti jednog velikog dramskog pisca. Najbolji su, ipak, bili epigoni sa zakašnjenjem bar od jednoga veka, da ih sad ne imenujem, jer mnogi to znaju ali se prave blesavi. I tako sam, eto, radio u Dramskom programu, dok me nisu pozvali da pređem u Treći program koji je tada bio u osnivanju, na kraju te 1964 godine.

Fonoteka Radio Beograda čuva veliki broj vaših radio drama, između ostalih, i dečjih. Jedna, pod nazivom „Som“ imala je premijeru prošle godine. Ipak, kao romanopisac i pisac priča, niste pisali za decu. Kako to da se radio drama pokazala kao forma u kojoj ste pisali baš za ovu publiku?

Dosad sam objavio pet knjiga pripovedaka. Jedna od njih se zove "Uzletanje" (RAD, 1997), sastavljena je od priča za decu. S obzirom da kao i obično moje knjge ne prati nikakva propaganda, a prodavala se samo u jednoj knjižari (Papirus, Terazije, BG), nije čudno da je ostala nezapažena. Kao i u ostalim književnim žanrovima tako i u ovom za decu postoji kanon u vezi sa poetikom i kanonski pisci koji se drže za tu poetiku kao sužnji za lance. Osnova tog kanona je isprazno maštanje ispunjeno apsurdnim dosetkama. Zloupotrebi dečije bezazlenosti nema kraja u našoj zvaničnoj literaturi za decu. Naiđe i ponešto dobro, plemenito, ali to bude zatrpano trabunjanjem tzv. bardova dečije literature. I kao što su nekada francuski pesnici sa žaljenjem morali da priznaju Viktora Igoa kao najboljeg među njima, tako i ja moram da priznam da je od onoga što sam pročitao za decu najtalentovanije satvorio Brana Crnčević. Sve ostalo je kerebečenje pred decom da bi im se dopali. Izuzimam dečiju radio dramu! Možda stoga što je drama odavno skrajnuta i njome se ne bave karijeristi, budući da se karijera ne pravi dečijim dramama, ovo stvaralaštvo je pošteđeno kanonske poetike dečije književnosti i, na sreću, pošteđeno je učešća kanonskih pisaca. Meni je svejedno da li pišem roman, esej, pesmu ili dečiju priču i dramu. Pisanje je snevanje u budnom stanju, kao što sam na nekom mestu već rekao. Pa kad mi se sanja kao detetu onda napišem "Soma" i slično.

Da li je radio drama „Čavka“ originalno pisana (za radio) ili joj je prethodila neka druga forma teksta? Da li ste bili zadovoljni filmom „Čavka“ koji je Miša Radivojević potom snimio?

Tekst "Čavka" je nagrađen prvom nagradom na javnom anonimnom konkursu RB. Posle toga, na molbu Miše Radivojevića, napisao sam scenario za film. Taj film je dobio devet međunarodnih nagrada, u Beogradu nije imao ni premijeru. To govori o statusu koji smo tih godina imali nas dvojica u društvu. Moj status se otada nije promenio.Веза Da li sam bio zadovoljan njegovom režijom? Koncepcija autorskog filma je krajnje sumnjiva. Režiseri, iz raznih razloga (sujeta, pohlepa za novcem) sebe stavljaju kao isključive autore filma. Dopisuju se na scenarija koje su drugi napisali, govore kao da niko drugi nije učestvovao u pravljenju tog nužno kolektivnog dela kakav je film itd. Sve je to naopako. Ako je jedan pisac napisao scenario, onda režiser treba da se potrudi da to filmski izvede i da bude srećan ako nije izneverio scenaristu. A Miša je veliki zagovornik autorskog filma.

Nedavno je u Beogradu premijerno prikazan film „Kako su me ukrali Nemci“ u režiji Miše Radivojevića, a vi ste potpisani kao saradnik na scenariju. Da li ste vi pisali scenario ili priču po kojoj je film nastao? O kakvoj saradnji je reč?

Scenario za film o Nemcu pisao sam 1988 ili 1987 godine u Herceg Novom na osnovu Mišine životne priče. Naziv koji sam dao toj priči bio je "Moj Nemac". Začudio sam se kad je pre dve godine on najavio snimanje filma "Kako su me ukrali Nemci". O tome sam doznao iz štampe. Tom prilikom sam primetio da je naknadno uključena neka žena da kao prepravlja onaj moj tekst. Rekao sam Milošu da me izbriše sa špice, jer ja nisam nikad bio član nekoga tima te ne bih voleo da budem ni u ovom. Film je pre neki dan bio premijerno prikazan. Nisam otišao da ga pogledam. Prema onome što su mi ljudi rekli, to nema veze sa onim mojim scenarijem. Tako to ide sa filmom i sa Mišom. I sa mnom sa njima.

Nedavno sam sa drugaricom koja je živela na Čuburi pričala o vašim knjigama, pomenula mi je da vas zna po jednoj knjizi (mislim da je u pitanju „Čubura, negde u Kaliforniji“, ali nisam sigurna jer tu knjigu nisam čitala) gde opisujete svoje detinjstvo u ovom delu Beograda. Koliko vam je Čubura (i Beograd) bitna kao inspiracija za pisanje? (ovo pitam zato što postoji niz pisaca koji važe za „pesnike Beograda“, „čuvare njegovog duha“, recimo Momo Kapor, pa me zanima da li ste se ikada osećali delom te ekipe pisaca, da Beogradu nešto dugujete, da ga morate veličati, ili vam se nekada smuči i poželite da ste negde drugde u svojim pričama – moje pojašnjenje neko)

O svom odnosu prema Čuburi i Beogradu izjasnio sam se više puta. Zapravo, reč je o odnosu pisca prema tzv. geografiji u romanima. Ponoviću: grad nije potreban piscu, pisac je potreban gradu, jer na osnovu književnih dela se unekoliko gradi identitet jednoga grada. Zamislimo Pariz bez Prevera, Apolinera i hiljade drugih pesnika i umetnika. To ne bi bio Pariz, to bi bla gomila cigala. I pored gomile Čuburaca, ovaj kvart u kome sam rođen i u kome živim, i dalje je gomila cigala i još više betona od kojih su napravljene nove zgrade. Moj prijatelj Bata Mihajlović je svojevemeno rekao da mu se ne dopadaju "te sisate kuće" u našoj zajedničkoj ulici Stojana Protića. Sisate su jer graditelji kradu vazduh i prodaju ga kupcima preko tih balkona koji ničemu ne služe osim da budu prodati i da spomenuti trpaju novac u svoje džepove i u džepove onih koji su im dozvolili da to rade.

O svom detinjstvu na Čuburi sa govorio u romanu "Pokretne stepenice" i još ponegde. Nikad nisam veličao ono što ne zaslužuje, pa tako ni Čuburu. Nisam nostalgičar. Nostalgiju prepuštam drugima u vezi sa Čuburom i Beogradom, mojim zavičajem.

U romanu „Nensoleta dela Luna“, kroz formu romana, dali ste svoju istoriju razvoja psihoanalize. U vašim ranijim delima („Najslabiji učenik škole igranja“) se prepoznaje otpor prema objašnjavanju stvari, njihovom postavljanju „na svoje mesto“, „sređivanju života“, „dovođenju u red“ kao oblik odrastanja. Šta vam tačno smeta kod psihoanalize i ljudi koji je primenjuju i u njoj traže odgovore?

Psihoanaliza je pristup ličnosti nastao u glavi jednog morbidnog lekara koji je pokušao da celom čovečanstvu nametne incest kao neminovnu osnovu života. Sve što se kasnije desi nekom detetu je posledica incestuoznosti, veli taj bolesnik, a bolesnici to učenje prihvataju. U romanu "Nensoleta dela Lula" sam evidentirao i druge teorije ličnosti kao i psihoterapeutske metode lečenja te sam ih sve zajedno odbacio u zamenu za veru. Ateizam je svojstven psihologiji u celini, jer hoće da bude nauka. A koliko je uspela za proteklih stotinak godina da postane nauka vidi se po tome što danas psiholozi služe bolesnicima da im napišu recepte proitv ovoga ili onoga. Šta mislite zbog čega je zabranjena slobodna prodaja antidepresanata a dozvoljena prodaja marihuane? Da bi ateisti lekari zgrtali pare na račun nesrećnih ljudi.

Ako je ikako moguće, možete li dati neki savet piscima za decu danas i, ukoliko želite, prokomentarisati knjige namenjene deci na koje ste skoro nabasali. Recimo, u poslednje vreme se u medijima puno polaže na različite metode u odgajanju dece – od toga čime hraniti decu do toga šta im čitati i pričati. Imate li vi neki takav recept?

Dete treba voleti, a da bismo voleli dete neophodno je da i sami budemo deca. Napor svakog odraslog čoveka, ogroman napor, treba da bude posvećen tome da zaboravimo sve ono pogrešno čemu su nas učili, da izbacimo iz sebe svaki gnev i svako visoko mišljenje o sebi, da očistimo svoje srce kako bi u njega mogla da stane nemerljiva ljubav Onoga koji nas čuva od nas samih, od vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Taj napor treba činiti neprekidno i ne plašiti se: ubrzo napor nestaje,a umesto tuge i rastrzanosti mir ljubavi nas ispunjava i leči. Pisati za decu sa ljubavlju prema tom čudu zvanom dete, zvanom čovek, jedini je recept, sve ostalo je izveštačeno, naopako, sebično, glupo i nakazno. Setite se Antoina de Saint-Exiperiea, Alaina Fourniera, Julesa Superviella, Martinea Pagea koji piše za odrasle kao veliko dete, Saint Benedictea, Saint Gregoire le Grand i drugih. Setite se "Soma" koji nikome ništa ne zamera, naprotiv voli one koji su ga vređali.

Vaša zbirke priča „Rajska ptica“, kao i roman „Karamfla“ (ili „Neznani vojnik“) bave se vremenom skorijih ratova i bombardovanja Beograda 1999. godine. Nema puno romana i priča na tu temu. Šta je vas podstaklo da pišete o tome?

Pisac treba da piše o onome što je deo njegovog iskustva. Pisci koji njuškaju za temama, pa ih posle obrađuju kao da su domaći zadaci, podražavaju pisanje. Previše ih je za jednu tako malu književnost kao što je ova naša. Pa ipak, slični mediokriteti iz redova plaćenika kulturnih rubrika i državnih institucija koje izdvajaju novac da plate osrednjost i poslušništvo, podržavaju upravo to što nikoga ne zanima kako bi se ubistvo umetnosti sprovelo do kraja. Umetnost smeta jer je jedan od puteva ka istini. Istina smeta kako bi lažovi zacementirali svoju strahovladu nad jadnim čovečanstvom. Velika je ovo tema.

U vašoj biografiji piše da ste završili Pravni fakultet. Da li ste se ikada bavili tim poslom i otkuda da ste upisali baš taj fakultet?

Kad sam utvrdio da nema pravde odustao sam da se bavim pravima. To mi se desilo nekoliko godina pošto sam diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kad kažem da nema pravde onda mislim na zemaljsku pravdu. Na sreću otkrio sam da ta pravda nije i jedina.

Oct 18, 2011

Mila Mašović - SAVRŠEN TON i Slobodan Bubnjević - EMBRIO

Danas će na Radio Beogradu biti emitovane dve radio drame vrlo zanimljivih mladih pisaca.

Najpre će u 18.32 na RBG2 biti emitovan "Savršen ton" Mile Mašović, a potom oko 21h na RBG3 "Embrio" Slobodana Bubnjevića.

Mila Mašović, udata Nikolić, napisala je niz interesantnih radio drama (naročito obratite pažnju ako naletite na reprizu radio drame "Jedno", koja je doživela premijeru ove godine: http://www.rts.rs/page/radio/sr/story/24/Radio+Beograd+2/911738/Paukova+mreža+-+Mila+Mašović%3A+JEDNO+.html), kao i izvanredan pozorišni komad "Besna glista" koji se igra na sceni Pozorištanceta Puž.




Slobodan Bubnjević je novinar nedeljnika "Vreme", a dosad je napisao osam radio-drama: ”Embrio” (2003), ”Fisioni fragmenti Pavla Savića” (2004), ”Lov na Čarlsa Darvina” (2004), ”Sile Ruđera Boškovića” (2005), “Usud” (2005), “Tesla i Pupin, rezonancije” (2006), “1300 kaplara” (2007) i “Atanasije Stojkovič” (2008) koje su sve emitovane na programima Radio Beograda.
http://slobodanbubnjevic.blogspot.com/

Pošto imamo zadovoljstvo i sreću da poznajemo drugaricu Mašović i druga Bubnjevića, zamolili smo ih da napišu nešto o svojim radio dramama... Zanimljivo nam je čuti kako pisci vide svoja dela nakon realizacije, s kakvom su idejom pisali radio dramu, a kakve su ideje dobijali kada je isto taj tekst emitovan na radiju... Evo kako nam je Mila opisala svoju dramu:

"Dramu Savršen ton napisala sam kao posledicu dugogodišnjeg proučavanja spoja ženske ambicije i muške nesposobnosti. U njoj se govori o dva mediokriteta, muškom i ženskom, koji se umesto  invencijom na planu sopstvenog erotizma bave invencijom u umetnosti, tačnije muzici.  Opsesija pronalaženjem novog, nikad pre čutog zvuka, vodi ih u ludilo, u kome se ispoljava njen mazohizam i njegov sadizam." 

A evo kako svoju radio dramu vidi Slobodan:

"Dajući jednu sliku naizgled postapokaliptičnog sveta u nekom trenutku u budućnosti, koristeći prožimanja jednog sveta humanoida sa srednjevekovnim motivima, želeo sam da radio drama Embrio bude intelektualna zagonetka. Izabrao sam sedam junaka i umesto da dramske stuacije gradim kroz dijaloge, pustio sam ih da govore o jednom dogadjaju iz zajedničke prošlosti, tako da kroz naizmenične monologe grade narativni niz. Njihova svedočenja prate okolnosti oko rodjenja i smrti Embria, kao i potonjih ratova, i uopšte posledica pojave ovog Čoveka medju Robotima.


Bazična moja ideja je bila da analiziram staru filosofsko-teološku temu bezgrešnog rodjenja kroz koncept u kome ljudi ne postoje, a u svetu robota se čuva jedan embrion kao najsvetija relikvija, sve dok jedan od sveštenika robota ne shvati da bi embrion trebalo pustiti da odraste. U rezultatu se dobila drama koja ne samo da govori o ljudima i religiji nego i nama samima danas više nego neke druge sasvim realistične drame koje sam radio. No, kako sam razvijao radnju i likove, date kao svedoke jednako kao što jevandjelisti ili pisci Biblije svedoče o prošlosti, oni su se nekako istrzali iz uzda tekstopisca, dajući svoje odgovore.


Paradoks je da sam nad svojim likovima u klasičnijim dijaloškim dramama imao puno veću kontrolu nego ovde, gde junaci govore samo kroz monologe. Ova drama i danas za mene ima veliku emotivnu vrednost. Jedan od razloga je to što je to prva od osam drama koje su emitovane na Radio Beogradu i uopšte prva stvar koju sam napisao, a koja je dobila nekakvu publiku. No, ako bih nekim drugim dramama imao mnogo šta zameriti i u pogledu mog teksta, ali i realizacije, ova, mada na momente ima čak i tehničkih problema sa tonom, meni i dalje zvuči kao potpun uspeh. Posebno jer je ova priča mogla da bude samo radiodramski text i ništa drugo.Zapravo, Embrio je i za mene enigma i kad bih je pisao ponovo, ne bih kroz to prošao nimalo drugačije...


Radujem se što ću je ponovo čuti."

Nadamo se da ćete uživati. Prijatno slušanje! 

Oct 16, 2011

Svetozar Vlajković – ČAVKA


Propustili smo da na vreme najavimo reprizu radio drame „Čavka“, autora Svetozara Vlajkovića koji je za ovaj tekst (ako se ne varam, a i prema biografiji priloženoj na sajtu autora), napisan kao originalna radio drama, dobio nagradu na tadašnjem javnom konkursu. Dramu je 1984. godine režirala Olga Brajović, sa Milošem Žutićem, Slobodanom Slobodanovićem, Milanom Puzićem, Božidarom Pavićevićem Longom, Ivanom Kostićem, Savom Jovanovićem, Ljiljanom Jovanović i Milutinom Butkovićem pred mikrofonom.

Većini poznat kao film Miše Radivojevića iz 1988. godine, Vlajkovićev tekst u radijskoj formi može delovati čudno. Na prvom mestu, glavne junake, dečaka Profu i njegovog novog školskog prijatelja prozvanog Čavka, u radio drami glume odrasli glumci. Donekle je nejasna rediteljska odluka da dvojicu dečaka interpretiraju odrasli glasovi – da li zbog veće profesionalne spremnosti (da se ne rizikuje sa dečjim glasovima) ili je u pitanju čisto umetnička odluka. Poređenja sa filmom se, hteli mi to ili ne, nameću i u drugim aspektima ove radio drame, pa sluaocu može delovati da je melanholija koja boji ceo Radivojevićev film (tema odrastanja kao bolnog suočavanja sa kompromisima koje čine odrasli, uostalom i celokupan pogled na odnos sveta odraslih i dece kao sveta iznad i ispod vode, tako da u filmu odnos dvojice drugara deluje kao paralelna dimenzija – svet odraslih usporen taman toliko da se nad njim možemo zamisliti i zapitati), u slučaju radio drame paradoksalno (to pišem, jer klince igraju odrasli) deluje više iz ugla dece, bez nametanja ovog poređenja sa svetom odraslih.

Otuda više primat dobijaju dečje, avanturističke, neki bi rekli, prizemne razmirice, igre i razgovori.

Iako se repriza već dogodila, smatrali smo da je šteta ne pomenuti je, budući da ćemo na ime Svetozara Vlajkovića kao nekadašnjeg stalnog člana redakcije Dramskog programa Radio Beograda, kao sutora radio drama i literarnih predložaka za radijske adaptacije često nailaziti i ubuduće.

Vlajković je manje poznat kao autor za decu iako je na polju dečje radio drame do sada ostavio veliki broj radova (»Kad se vetar budi među granama«, 1976, »Na pecanju«, 1980, »Pogledaj me, tata«, 1983, »Putovanje do devetog sprata« i »Trenutak«, 1985, »Miloš i Giloš«, 1992, »Razbio sam prozor, jer vas volim«, 1997, »Dečak i kuče« i »Nebeski putnik«, 2002. i druge). Po sredi je autor čiji je rad na polju dečje drame zanemaren, dobrim delom zbog toga što se doprinos na polju radio drame slabo računa. Sa druge strane, Vlajkovićev pristup deci je karakterističan jer sadrži malo od tradicije glavnotokovske dečje literature (i umetnosti za decu generalno), budući da ne preza za umišljenim i često konstruisanim »detinjastim« u deci, a koje se često koristi ne bi li se razgalili odrasli.

Ako se čita dalje, recimo neki od njegovih romana (»Najslabiji učenik škole igranja« ili »Karamfla« ili zbirke priča »Šta bi učinio Zobec«) , može se naići na odgovor zašto Vlajković nije postao kanonski autor za decu – zato što je on sve vreme zapravo pisao za odrasle. Ali, onakve kakvih ima malo i koji se obično ne sećaju svog detinjstva niti na njega daju pet para. U tom raskoraku, čovek se lako izgubi. Zato će S. V. uvek biti jedan od mojih omiljenih domaćih pisaca.

Oct 12, 2011

Vladimir Pištalo - MANIFEST NADE

U emisiji "Radio igra" danas je na programu Manifest nade Vladimira Pištala, repriza radio igre iz 1992. godine. Davno sam čitao rane radove Vladimira Pištala, ali mislim da je reč o, inače zvučno zanimljivom, radiofonijskom eksperimentu inspirisanom Pištalovom knjigom Manifesti koja je sačinjena od lirske proze neoavangardnog tipa.

Na sajtu Pištalovog izdavača Agore, u reklamne svrhe, kaže se da "nakon više od dve decenije od svoje pojave, knjiga Manifesti jednako intrigira pažnju duhovno radoznale publike i pokazuje se kao jedna od najznačajnijih knjiga srpske književnosti osamdesetih."

Verujem da je tačno ovo za intelektualno radoznalu publiku, ali nisam siguran da je to jedna od najznačajnijih knjiga srpske književnosti 1980-ih: ona jeste zanimljiva kao rani rad pisca koji je kasnije dobio NIN-ovu nagradu za mnogo konvencionalnije delo, roman o Tesli među maskama, i kao izraz njegove početne poetike, kada je stvarao postmodernističku lirsku prozu i bio pripadnik grupe "Beogradska manufaktura snova", među kojom se zatekao još jedan zanimljiv pisac lirske proze, Nemanja Mitrović. Danas su Manifesti zbilja interesantna kolekcija tekstova za razdoznalu publiku, posebno u kombinaciji sa Mitrovićevim knjigama sličnog tipa,  "San rata", "U znaku ribe" i "Priče za oči", koje je voleo Milan Mladenović iz EKV-a, ali pre svega kao deo konteksta beogradske književne scene 1980-ih i nekih apartnih poetičkih strujanja. Kako na sajtu Agore, ovaj put s nešto više prava, kažu: "Na tragu specifičnog poetskog pisma, zagledani u nemoguće, poput prevratničkih knjiženih pokreta s početka XX veka, glasovi koji čine ovu knjigu, u odelima moćne ekspresije i čarobne atmosfere, najavljuju blistava dela Vladimira Pištala – Milenijum u Beogradu i Tesla, portret među maskama".

Radio igra počinje zvukom sirene, a nastavlja se deklamovanjem i uzvikivanjem delova "Manifesta nade", programskog teksta jedne nadrealističko-dadaističko-ekspresionističke skupine kojom ona obećava "srećan i veseo promiskuitet", i razne druge stvari, uz pratnju klavira, džeza, otkucaja sata, plača beba, kukurikanja, udaranja u vreću, što sve treba da kreira zvučnu sliku sposobnu da ilustruje trans, zanos i oniričnu euforiju. Ko je takvog senzibiliteta, neka posluša.

Sreda, 12.10. 2011, u 18.32h, na talasima i internet streamu Radio Beograda 2.

režija: Nenad Purić
snimatelj: Aleksandar Stojković
dramatizacija: Nenad Purić
muzički saradnik: Dragan Mitrić
urednik serije: Aleksandar D. Kostić

Glume:
Mihajlo Viktorović
Milan MIhailović
Elizabeta Đorevska
TIhomir Stanić
Milan Štrljić

Proizvodnja: Radio Beograd, decembar 1992.



Oct 5, 2011

Danas na programu Šljamhaus


Danas će, na 2. programu Radio Beograda, u 18.32 biti premijerno emitovana radio drama Šljamhaus nastala prema romanu Ivana Glišića, a u dramatizaciji Ivana Velisavljevića i režiji Zorana Rangelova.
Inspirisan revolucionarnim teorijama zvuka, glavni junak Šljamhausa sprovodi svoj životni projekat – zvučnu istoriju jednog kvarta zvanog Centar Grada u Centru Grada (CGUCG). Od građevinskog stručnjaka, koji pripoveda o misterijama pri postavljanju temelja za CGUCG, preko komšinice tračare, do ispovesti samog glavnog junaka, probijamo se kroz zgarište jednog urbanog gmaza. I postavlja se pitanje, da li zgrade, kao samosvojna bića i džinovske kutije šibica bude zlo u ljudima, ili se zlo useljava u zidove kada ljudi uzmu ključ u ruke.

Dramu je snimio Dejan Ivanović. Za lekturu se pobrinula Olga Babić, za muziku
Dragan Mitrić, a membranu mikrofona tresu Branislav Platiša, Miodrag Milovanov, Siniša Ubović i Dobrila Ilić.

Dopuna na dan 12. oktobra:


U Politici je izašla kritika "Šljamhausa" iz pera dugogodišnjeg radijskog kritičara Raška V. Jovanovića. Izuzetno cenimo rad gospodina Jovanovića, kao valjda jedinog kritičara koji godinama piše o radio dramama, i primamo k znanju njegove primedbe i komentare. Nadamo se da ćemo uskoro na ovom blogu predstaviti i dvotomnu knjigu izabranih tekstova Raška V. Jovanovića "Od istog slušaoca", koju je nedavno objavio RTS.


Evo, dakle, Jovanovićeve kritike Šljamhausa:


MOĆ I DEJSTVO ZVUČNIH STRUJANJA


Da je i na radiju, kao i u pozorištu uostalom, počela nova sezona, što će reći da je prispela jesen, dokazuju premijere što se izvode u okviru Dramskog programa. Iako je neznatno smanjena radio-dramska produkcija, što je svakako šteta, premijera novih ostvarenja ipak ima. To znači da lagano izlazimo iz letošnjeg začaranog kruga dramskih repriza, koji je, kako nam se učinilo, ove godine realizovan nešto smišljenije nego ranije, mada je bilo slučajeva kada bismo se upitali na osnovu kakvih kriterijuma je reprizirana ova ili ona emisija. Takva pitanja, naravno, uvek su umesna, budući da se mogu postavljati i kada je reč o premijernim izvođenjima. Upravo kada se radi o najnovijoj premijeri izvedenoj u okviru serije "Radio igra" nameće se pitanje kako i zašto je ovo delce dospelo na repertoar. 


Reč je  priči "Šljamhaus" Ivana Glišića u radio-dramatizaciji Ivana Velisavljevića, koja je verovatno dospela na repertoar zato što tretira moć zvučnih talasa i iz fizičkog aspekta. Naiime, u ovoj više minijaturi, a manje radio-igri, na osnovu dosijea u vidu zvučnih snimaka što ih je načinio jedan od stanara nekadašnjeg gradskog naselja pod nazivom "Centar grada u centru grada" priča se o sudbini ovog ozloglašenog centra pošto je pod sumnjivim okolnostima izgoreo. Zvučni dosije omogućava da se čuje glas projektanta, koji objašnjava kako je čitava građevina podignuta naopako, jer je sazidana prema planovima iscrtanim na paus-papirima, koje su graditelji greškom čitali sa naličja, te je leva strana u realizaciji postala desna, i obratno! Pored ovakvih informacija, čuli smo i priču jedne domaćice, koja govori o pojedinim stanarima, ali i o jednom stanu u kojem je bila nelegalna ginekološka ordinacija za ekskluzivnu klijentelu. Takođe, i pretpostavku o tome da su zgradu mogli zapaliti usmereni zvučni talasi jednog snimatelja, kome je to već pošlo za rukom da učini sa jednom diskotekom... Dabome, moglo se još štošta čuti o negdašnjem životu u toj zgradi, te smo asocirali i na neke negdašnje, ali i savremene društvene pojave. 


Minijaturu Ivana Glišića "Šljamhaus" režirao je Zoran Rangelov oslonivši se na kombinaciju apstraktnih i konkretnih šumova u izboru muzičkoga saradnika Dragana Mitrića u okviru koje je proticao razgovor detektiva i snimatelja, koji ponekad nije bio klišen knjiških pojedinosti. Glumci: Dobrila Ilić (domaćica), Branislav Platiša (detektiv), Miodrag Milovanov (projektant) i Siniša Ubović (snimatelj). 


Nije li ovo delce više odgovaralo seriji dramskih minijatura, koje se emituju ponedeljkom, odmah posle ponoćnih vesti na talasima Prvoga programa Radio Beograda?


Raško V. Jovanović



LinkWithin

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...