Jul 31, 2011

Tvrtko Kulenović, SMRT NA FOTOGRAFIJI


Režija: Sead Čamo
Glume: Kaća Čelan, Zijah Sokolović, Nenad Inđić, Džemila Delić, Irena Mujačić, Jasna Diklić, Zoltan Sabo, Nebojša Brajković i Mladen Božović
Ton-majstor: Mirsad Tukić
Proizvodnja: Radio Sarajevo, 1989.

Kada govorimo o Smrti na fotografiji, govorimo o višestruko vrednom delu koje je u bosansko-hercegovačkoj i jugoslovenskoj kulturi odavno prepoznato kao takvo: najpre, u pitanju je klasik jugoslovenskog radiofonijskog stvaralaštva, radio drama koja je u Ohridu nagrađena za najbolju 1989. godine i predstavljala je Jugoslaviju na jednom od najvažnijih svetskih festivala u Berlinu. Osim toga, Smrt na fotografiji ušla je gotovo u celosti u roman Čovjekova porodica, koji je takođe, kao, uostalom, i sam pisac, izvanredni prozaista Tvrtko Kulenović, odavno na neki način deo kanona književnosti BiH (istina, & isto tako „odavno“, Kulenovićevo ime nećete naći ni u kakvim lektirama i pregledima, pa ni u esejima po književnim časopisima na drugim prostorima bivše SFRJ, niti se čitanjem njegovih knjiga možemo pohvaliti mi, pošteni ljubitelji književnosti u Srbiji, ali to je druga i glupa priča i ostavimo je zasad u zagradi).

Smrt na fotografiji sadrži mnoge teme kojima će se Kulenović dalje baviti, a koje su istaknute već u naslovima brojnih eseja o njegovom delu: rat i vrijeme, smrt i bolest, sjećanje i literatura, melankolija, fragmentarnost, metafikcija... U ovoj radio drami govori se o ljubavi dvoje čuvenih fotografa, Gerde Taro, rođene Pohoriljes, sefardske Jevrejke poljskog porekla koja je živela u Nemačkoj, i Roberta Kape, rođenog kao Endre Fridman, „nazvanog najvećim ratnim fotografom svih vremena“, mađarskog Jevrejina koji je od režima pobegao najpre u Nemačku, a zatim u Francusku. Kao i sve dobre priče, tako i ova radio drama sadrži mnogo više od onoga što se može pronaći u prepričanom zapletu: osim o istoriji jedne ljubavi i dve smrti, ona govori o zavisti koju Gerda Taro oseća prema Kapi i njegovoj veštini fotografisanja, o vezi smrti i umetnosti, koja se prelama preko Gerdinih opisa Kapine „Smrti milicionara“ (snimka ubistva vojnika lojalističke milicije u Španskom građanskom ratu 1936. godine), fotografije kojom je Gerda opsednuta, o pitanju levičarskih ideala i političke pripadnosti dvoje fotografa, takoreći pitanju identiteta, koji je stavljen na probu u vremenu „poslednjeg velikog sna čovječanstva“, u „Španiju našeg poštenja“, kako Gerda kaže za doba građanskog rata u kojem su, naravno, Gerda i Kapa bili na strani komunista.

Naracija je razlomljena na barem tri naratora. Gerda Taro i Robert Kapa, kao što znamo već pre početka drame, mrtvi su, ali nam se Gerda Taro nedvosmisleno obraća „iza groba“, nakon smrti, i veći deo radio drame posvećen je njenoj verziji istorije. Kapin dugačak monolog dolazi na kraju, i dat je iz Kapine perspektive formirane neposredno pre Prvog indokineskog rata, dakle iz sredine 1950-ih, pred njegovu smrt. Treći pripovedač je objektivan, dokumentaristički glas koji nam saopštava informacije o Gerdinoj i Kapinoj porodičnoj istoriji, skicira njihove psihološke profile, i opisuje njihovu smrt. Postoji i četvrta narativna instanca, neodređeni sveznajući pripovedač koji nam predočava snimanje u Sarajevu radio drame o Gerdi Taro i Robertu Kapi, snimanje kojeg je Gerda svesna i vidi ga nakon smrti. Poerd ove male metafikcionalne intruzije, još jedan postmodernistički recept primenjen je u radio drami: mnogo citata i dokumenata koji se mešaju sa autorskim domišljanjim i dopisivanjima (jedan deo Gerdinog monologa potiče iz Malroove Nade). Osim monolozima glavnih ličnosti, neke scene prikazane su i uobičajenom dramatizacijom, iako se mali broj replika razmeni tokom drame.

Zapravo, „tkanje“ radijske naracije na ovakav način, kolažiranje, ispredanje priče sklapanjem različitih epizoda i od raznih glasova važnih likova u priči, veoma je pogodno za prozu, te nije čudo što je Kulenović Smrt na fotografiji preradio i razvio u roman. Međutim, u majstorskim rukama ovaj postupak daleko je zanimljiviji za zvučnu obradu i glumačku igru, mnogo više „radiofoničan“ od tipične pozorišne dijalogizacije. Tako nam Sejo Ćamo i Mirsad Tukić izvanredno dočaravaju bogatu zvučnu sliku Kulenovićevog sveta: u Smrti na fotografiji čujemo nekoliko jezika, špansku muziku, nemački kabare, revolucionarne pesme, intimni šapat ljubavnika, rečenice izgovorene uobičajenim tonom izjava za štampu, ili ispitivanja, radijske vesti o španskom građanskom ratu, flaute i violine koje prati kapljanje vode i eho pucketanja u lirskim pasažima Kapinog opisa ratnih scena... Dramaturgija, dinamika govora, dikcija i dočaravanje različitih psiholoških stanja promenama glasa, takođe su na visokom nivou, i glumci, a osobito Zijah Sokolović i Kaća Čelan, koji zaista briljiraju, zalužuju sve pohvale.  Pravo zadovoljstvo za ljubitelje radija.

(Inače, Kaća Čelan je vrlo zanimljiva osoba i o njoj možete pročitati više na: http://en.wikipedia.org/wiki/Kaca_Celan).  

Jedina mana moglo bi biti pomalo veštačko povezivanje medija fotografije, kao očiglednog metaforičkog centra drame, i radija. „Radio jedini fotografiše ljudski glas“, kaže se više puta u toku drame, i od te misli pokušava se konstruisati velika alegorija ljudskog glasa kao medija pamćenja, ličnog stradanja, priče pojedinca usred velikih preloma istorije, glasa čiji je arhiv i centar upravo radio. No, uprkos potentnosti i zavodljivosti ove teze, nisam siguran da u Smrti na fotografiji ona uspeva zadobiti dubinu i snagu kakvoj su, očito, autori drame težili.  

Sve u svemu, reč je o izuzetno vrednoj radio drami, koja s punim pravom ima status klasika jugoslovenske radiofonije.

Oni koje sam uspeo da zainteresujem mogu preslušati dramu na linku:  http://www.bhrt.ba/lat/default.wbsp?p=36&n=7017

O mom zemljaku Tvrtku Kulenoviću (rođen u Šapcu 1935. godine, mada o tome u gradu Šapcu, nažalost, nikad ništa nisam čuo), više na:



Jul 26, 2011

Zoran Popović, PRVI DETEKTIVSKI ZADATAK ADAMA KUBUROVIĆA


Režija: Zoran Rangelov
Glume: Vladan Živković, Branislav Platiša, Dragomir Čumić Čuma, Božidar Stošić i drugi
Proizvodnja: Radio Beograd, novembar 2006. 

Povodom smrti Zorana Popovića, dugogodišnjeg dramaturga i urednika dramskog programa, Radio Beograd emitovao je danas, u standardnom terminu od 18.32, „Prvi detektivski zadatak Adama Kuburovića“, u seriji „Paukova mreža“, koju uređuje Melina Pota Koljević i u kojoj se daju drame kriminalističkog i horor žanra, a koju je pokrenuo upravo Zoran Popović. 

Propustio sam prvih par minuta pa nisam ukačio ko je Adam Kuburović, inače glavni junak i detektiv u ovoj drami, ali ako je po drugim književnim delima Zorana Popovića, reč je o beogradskom advokatu, detektivu u Popovićevim romanima Ruska ikona, Pirejska krčma, Bogomoljka... Kuburović u prvom detektivskom zadatku istražuje slučaj „razmene“ žena i pokušaja ubistva koji se događa među beogradskim kockarima, koliko sam shvatio, 1940-ih godina. Kuburović traži istinu o Aleksandru – Saši Sjedovu, za kojeg se ispostavlja da ima drugo ime, što Kuburović sazna kada dođe do paralizovanog starca, „oronulog kao i kuća u kojoj živi“, a kojeg je upravo Sjedov upucao u leđa nakon kockarske partije tokom koje su žene bile ulog. Pominje se tu i UDBA, Slobodan Jovanović, kraljevska obaveštajna služba Jugoslavije, i niz drugih začina uobičajenih za yugo treš krimiće.



Dramaturška situacije je situacija istrage, što će reći: glavni junak ide od jednog do drugog lika u potrazi za informacijama, od svakog doznaje ponešto, neki ga lažu, neki mu govore istinu, i tako sve do kraja, kada već neki slučaj ili akcija razreše ili ne razreše misteriju. Na tom planu u ovoj radio drami nema ničega originalnog, kao ni u pripovedanju klasičnim postupkom voice-overa, karakterističnim za američke detektivske, noir filmove 1940-ih. Pripovedački glas je na radiju nekako zicer kad god treba rešiti komplikovanu dramsku situaciju ili dati slušaocu određene informacije o priči: ako narator naprosto prepriča te situacije, stvar je rešena. To, naravno, nijednog dramskog pisca za radio, uključujući i moju malenkost, nije odvratilo od voice-overa. Štaviše, u detektivskom žanru narator je utemeljena konvencija, pa i u ovoj drami on doprinosi atmosferi misterije i zavere, vezuje slušaoca za glavnog junaka, daje mu glas, koji je uvek dobro čuti kod detektiva, jer ih u krimi literaturi jedne od drugih razlikuje upravo taj glas, specifična ličnost, osoben pristup rešavanju slučajeva, a čim imate voice-over stvar se, uglavnom, događa u prošlosti, neko vam nešto prepričava i objašnjava iz prvog lica, i samim tim vreme i subjektivna verzija priče počinju da igraju presudnu ulogu u naraciji. U ovoj drami i muzika doprinosi upravo tom osećanju nekog davnog vremena u kojem je zagonetka postavljena.

Na kraju, pošto sam, kao invalid, naročito osetljiv na oštećene i hendikepirane likove u književnosti, na filmu, pa tako i na radiju, ne mogu a da ne primetim brzpotezno rešenje kojim se starac u invalidskim kolicima koristi kao misteriozni negativac koji iza sebe krije tešku „istoriju“, ili iz misterioznih razloga pokreće istragu (setite se kako počinje The Big Sleep Hauarda Hoksa: general Sternvud, čovek u kolicima sa uobičajenim ćebetom preko nogu, zove Filipa Marloua da navodno razreši dugove generalove ćerke, a zapravo je generalov motiv nešto drugo). Šta je to što tera pisce, filmaše, pa čak i autore stripa Alan Ford, da u starim paraplegičarima vide tajanstvene zaverenike i dvolične agente, objasniću u svom daljem naučnom radu, ako ne padnem u kolica i ne ubiju me špijunske službe za koje radim.



Sve u svemu, „Prvi zadatak Adama Kuburovića“ korektna je detektivska drama u seriji „Paukova mreža“, koja se ni po dobru ni po zlu ne izdvaja iz repertoara Radio Beograda. Osim po autoru, izuzetno zanimljivom Zoranu Popoviću.

On je bio pisac gomile treš kriminalističke literature, i svaki pravi ljubitelj, da ne velim istraživač palpa, pulp fictiona, paklenog šunda, moraće da se pozabavi makar romanom Stršljen po kojem je Gorčin Stojanović snimio istoimeni film (na scenariju su radili Faruk Begoli i Srđan Koljević, i bilo bi zanimljivo čuti kako je tekao rad na ovoj adaptaciji). 



Osim Stršljena Popović je napisao više krimi romana, među kojima su Bogomoljka, Ruska ikona (u kojem se takođe pojavljuju Sjedov i Adam Kuburović), Pirejska krčma, Kopča, kao i niz romana za mlade, sa Tanjom kao glavnom junakinjom, u serijalu „Tanja na tragu“: Crni Milutin, Znak satane, Otmica velikog šmekera, Čika Mirašev pas

Više o Zoranu Popoviću na: 

Jul 25, 2011

Glupi radijski avgust


Evo nekoliko preporuka za slušanje tokom avgusta... Radio drame koje će biti emitovane na Radio Beogradu... 

7. avgusta biće reprizirana radio drama „Moje srce je u brdima“, prema romanu Vilijama Sarojana. 

„Ti i tvoj otac ste najgori građani u ovoj zemlji“, kaže bakalin Kosak kod kog glavni junak često odlazi po namirnice kako bi skrpio mesec sebi i ocu. Istrčavajući iz bakalinove radnje, klinac viče: „Recite Ester da je volim!“, misleći na bakalinovu najmlađu ćerku. Dok trgovac preračunava koliko su mu dužni, Džoni i njegov ćalac su dušom u brdima. Dramu je režirala Anja Suša, negde u septembru 1995. Snimio je Tomislav Perić, a za muziku se pobrinula Jovana Stefanović. Uredio je Vojislav Donić, a u drami igraju Nemanja Todorović, Milan Mihailović, Milutin Butković, Ivan Jagodić, (mala) Hana Selimović, Nebojša Ilić, Miloš Štokić, Ivan Tomić, Nikola Bulatović i Dušica Popadić. Drama će početi u 12 i 15 na Radio Beogradu (1, program).



22. avgusta u seriji Mala scena biće emitovana repriza radio drame „Kvar letnje noći“, po duhovitom tekstu Radoslava Pavelkića. 

U stilu nekadašnjih SFRJ romkoma, jedna ljubavna priča odvija se u liftu solitera u kom se zaglave dvoje komšija, ujedno zaglavljenih u dosadnim brakovima i željnih avanture. Ali, kako reče glavni junak „čovek se ipak jednom mora spustiti u prizemlje“. Režirao je Moma Martinović 1973. godine, a snimio Rade Jovanović. Muziku je birao Stevan Markićević, a u glavnim ulogama su se našli nezaboravno smušeni Predrag Laković, senzualna Mirjana Kodžić, zatim ostali – Dobrila Ilić, Bogoljub Petrović i Dragan Lukić. Termin je 18 i 32, na Radio Beogradu (2. program)

24. avgusta biće emitovana radio igra „Sufijske mudrosti“, rađena prema tekstu Zorana Amara koji je dramu i režirao. 

Kome su bliske ovakve stvari ili ga zanima kako RB vidi sufizam, nek uključi radio u 18 i 32 (Radio Beograd 2. program). U sufijskom zanosu, čućete izvođače Petra Kralja, Jelenu Čvorović, Branislava Lečića, Mileta Stankovića i Predraga Ejdusa. Dramu je 1982. snimio Nikola Nikolić, uz odličnu muziku Jugoslava Bošnjaka. 

Za kraj meseca, 29. avgusta, preporučujem komediju „Glava porodice“, nastalu 1971. godine, u režiji Azre Ćemalović. 

Dogodovštine jedne „prosečne porodice“ na čelu sa Mijom Aleksićem snimio je Dušan Paunović. U drami se još čuju Živka Matić, Mića Tatić, Branka Pešić, Dobrila Matić, Bogdan Mihailović, Milan Panić i Ema Jurčev Brkić. Rečima Mije Aleksića, glave porodice: „Moje neće niko videti posle osam sati na ulici!“ Drama počinje u 18 i 32 na Radio Beogradu (2. program).

Prijatno slušanje!


LinkWithin

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...