Jul 11, 2012

Istorija radiofonije u tri epohe, Miroslav Jokić (Radio-televizija Srbije, 2004 - 2008.)


Kako sam autor ovog troknjižja Miroslav Jokić kaže, u pitanju je prva hronika srpske radiofonije. 
Tri knjige, podeljene prema vremenskim periodima koje zahvataju, koristan su enciklopedijski uvid u istoriju radija kod nas, posebno Radio Beograda, a još preciznije Dramskog programa ove stanice sa gotovo svim, za ovu kuću važnim, imenima, biografijama, i prilično precizno izvedenom vremenskom linijom koja se može pratiti.
Prva knjiga koja pokriva period od 1877. do 1906. izašla je jubilarno povodom 80 godina radiodifuzije i 75 godina radio drame u Srbiji i bavi se tehničkim počecima radija. Ako se ova, inače najtanja od tri knjige, svede na osnovnu dilemu, ona bi bila pitanje ko je otac radija. Jokić svodi ovo pitanje na narodnu dilemu – šta je starije, kokoš ili jaje, odnosno žabac ili princ, ali, iako pošteno navodi gotovo sve bitnije ljude koji su doprineli nastanku radija ( Tomas Edison, Emil Berlinerpatentira, Hajnrih Herc, Samjuel F. B. Morze, Aleksandar Bel, Mihajlo Pupin, Guljelmo Markoni ), Jokić očigledno navija za Nikolu Teslu, zaključujući na samom kraju knjige da ima dosta očeva radija, ali samo jedan deda, ovaj čiji citat stoji u zaglavlju Radara.

Za ljude koji su nepismeni ili nezainteresovani za fiziku i tehnologiju ova prva knjiga može biti zamorna, posebno zato što se oglušuje o pravilo koje je patentirao Stiven Hoking, a to je da ako želiš pisati knjigu o nauci za širu publiku, treba da izbegavaš formule i grafikone, jer se Jokić školski bavi i teorijama o prostiranju zvuka, da bi postupno došao do toga kako je zapravo nastao radio. Ovu prvu knjigu nikako ne treba preskakati zato što autor s pravom insistira na činjenici da je radio, tokom cele svoje istorije bio dete tehnologije i umetnosti koji su se međusobno inspirisali i podsticali. O tome najbolje svedoči tzv. Magnetofonska revolucija u kojoj je upravo jedno tehnološko otkriće kao što je magnetofon zapravo i omogućilo nastanak savremene radio drame zasnovane na montaži i umetničkoj manipulaciji snimljenim materijalom.

Sa druge strane, prva knjiga omogućava savremenom čitaocu da zaviri u prve nade i viđenja radija od strane pionira na ovom polju koji, kada se danas sagledaju, ulivaju sasvim i nenadano svežu krv obnavljajući oduševljenje za ovu, može se reći, tehnološki prevaziđenu, birokratski zarobljenu i kulturološki svarenu stvar kao što je radio i, unutar njega, radio drama. Tako nas oduševljavanje Tesle za tranzistor kao čudesnu stvar koju će svaki bogovetni stvor na planeti moći da nosi u džepu i prima čudesne talase odozgo, podseća na činjenicu da je ovo malo sokoćalo, koje uzimamo zdravo za gotovo, a koje je 60-ih godina bilo statusni simbol u našem gradu, zapravo pravo čudo! Čudo na koje smo se navikli.

Takođe, u prvoj knjizi, Jokić se bavi pojmom radiofonije u njegovim začecima postavljajući ga u kontekst ostalih umetnosti poput filma sa kojim ga neretko poredi i sa kojim je, u svojoj istoriji, imao dosta dodirnih tačaka (recimo, braća Pate su svoj prvi kapital, kasnije uložen u film, zaradili valjajući fonografe po vašarima kao novo čudo tehnologije; kasnije, usavršavanjem radio drame, uostalom i drugih radijskih formi dolazi se do zaključka da umetnička komunikacija počiva na definisanju najmanje montažne jedinice koja nastaje snimanjem (kadra, odnosno zvučnog zapisa), te da su i filmski i radiofonijski jezik uslovljeni montažnim konstituisanjem najmanjih jedinica značenja – kadra i zvučnog zapisa). Ovakvo postupno traganje za počecima radija i u najzabitijim delovima sveta u vezi je sa Jokićevim insistiranjem na činjenici da je izumom radija promenjena logika kretanja čovekovog duha. Otuda, kako i sam kaže, bez radio-tehnike nemoguće je sagledati estetiku osme umetnosti. Takođe, vraćanjem u ove prenatalne dane radija, Jokić jasno ukazuje na jaku pupčanu vrpcu koja je od starta radio vezivala za institucije moći i kontrole, odnosno, na prvom mestu državu i vojsku. U prvim danima, za bilo kakve eksperimente koji bi ubrzali saznanja o radiju i njegovo usavršavanje bio je potreban novac, a samim tim i pokroviteljstvo države, a kasnije će se ova zavisnost usložniti, odnosno postati daleko perfidnija dovodeći radio u poslušnički položaj i čineći ga, u isto vreme, svedokom grubih promena u istorijskim tokovima na našim prostorima, zbog čega je Jokićevo delo u neku ruku i ogledno delo na polju domaće istorije u naznačenom periodu.

U drugoj knjizi koja se bavi epohom od 1906. do 1948. odnosno periodom direktnih prenosa, Jokić se bavi sazrevanjem svesti o novom mediju, ali i ograničenjima koja najčešće vidi kao nametanje jezika drugih umetnosti radiju (najpre pozorišne umetnosti od koje se, u slučaju radio drame preuzimaju tekstovi, glumačka interpretacija, način rada...). Na jednom kraju ove linije nalazi se to kopiranje na koje autor gleda kao na drugorazrdnu stvar, ali na drugom kraju stoji amaterizam koji Jokić sasvim očigledno, i sa pravom ceni i navodi kao klicu narednih visokih umetničkih dometa budućih generacija profesionalaca. Treba reći da u ovo vreme, a i sve do 60-ih ne postoje nikakve škole koje bi izbacile male ljude iz radija, reč je o ljudima što preuzetim iz drugih oblasti (najčešće pozorišta), što palih s neba, a rat je u velikoj meri doprineo razvoju radijske tehnike. Kako kaže Jokić “u prvim pionirskim godinama radio je nastajao iz amaterske strastu kako onih koji su pravili odašiljače i program tako i slušalaca koji su sami pravili svoje prijemnike, pa je to bio više tehnički nego programski trijumf“. Treba napomenuti da tokom sve tri knjige, Jokić odbrojava i pokušava da razdvoji nekakve periode „primitivizma“ i „profesionalizma“ što ga, mimo istoriografski korisne stvari (usled navođenja kada je ko šta radio) vodi u zabludu i neku vrstu „skraćivanja“ istorije, da ne kažem paradoksa – pokušava da ispriča istoriju, a zapravo samo čeka savremeni trenutak kada je radio drama navodno ostvarila svoj puni oblik i svoju moć. Međutim, pažljivi čitalac ima priliku da vidi koliko je istorija imala sasvim drugačiji tok i, ne želeći nešto da ostvari, živela svoj sopstveni život zaokružujući određene, danas veoma zanimljive radijske oblike. Otuda utisak antiklimaksa u trećoj knjizi koja se svodi na hvalospeve radiofonijskim stvaraocima iz vremena autora knjige.

Mimo ove zamerke, treba reći da je Jokić u drugom delu svoje trilogije dao detaljan istorijski kontekst za razvoj radija što kod nas, što u svetu, često navodeći i statističke podatke koji nam danas daju uvid u to koliko i kojom brzinom se radio nametao ljudima i osvajao njihovu pažnju. Već u ovom periodu, iako još uvek naravno nema redovne radiodramske produkcije, Jokić dijagnostikuje problem otimanja glumaca od pozorišta, odnosno patnju koji je radio i onda (o današnjem dobu da ne govorimo) trpeo u ovoj hijerarhiji umetnosti. Glumci jednostavno idu tamo gde se bolje vide, iako će u trećoj knjizi Jokić sasvim precizno dokazati da su ne samo domaći glumci, nego i autori (pisci i reditelji) svoje prve korake ostvarili upravo na radiju koji im je pružio ne toliko priliku koliko 'ladovinu – nepretencioznost, mogućnost da iz senke, laganije razbude svoj talenat koji će kasnije obilato koristiti u drugim medijima (na TV-u, pozorištu i filmu).
Druga knjiga deluje i kao neka vrsta špijunskog, krimi romana koji nudi, po poglavljima, detalje o prvim punktovima za radio po našoj zemlji – u kojim ulicama, kako i sa kojim učesnicima su nastajali prvi odašiljači i uprkos kojim silnim peripetijama. Fotke posebno doprinose prenošenju zainteresovanog čitaoca na sva ova silna mesta Kraljevine SHS. U tom smislu je posebno značajna  1927. godina kada se okuplja  nekoliko ljudi koji osnivaju akcionarsko društvo Radio Beograd – nemački inženjer Robert Vege, i još devet građana – Đura Milutinović iz Pančeva, Miloš Đ. Stanojević iz Beograda, Slavko Bokšan iz Beograda, dr Emer Tartalja iz Beograda, Dušan Grubić iz Zagreba, Đulijus Hanau iz Beograda, Stevan Karamata, Milutin Stevanović i advokat Zafir Stanković. Kao direktori su bili Austrijanci Vege i Gustav Braun pa su u prvo vreme službene knjige Radio Beograda vođene na nemačkom. Za potrebe emisione stanice zakupljene su prostorije na 3. spratu i mansardi zgrade Akademije nauka, a 18. marta 1929. počelo je probno emitovanje, da bi se 24. marta i zvanično oglasila ova stanica simbolično ovenčana stihovima iznad crvene signalne lampice mikrofona marke Markoni-Rajs: „Crveno svetlo kad sine, vasione talasi brzi tvoj već prenose glas – ceo sluša te svet!“. Citati iz časopisa „Radio-Beograd“, pokrenut iste godine, govore o totalnom oduševljenju ovim ludilom: „U studiju izvodiće naši prvi glumci dela pripremljena tako da se mogu lepo razumevati samo slušanjem bez gledanja.“ Milina! Tog 24. marta koji se danas slavi kao Dan radio drame, prva se oglasila Jelena Bilbija, glumica, rečima: „Ovde Radio Beograd!“ Bila je to prva spikerka na RB, a posle Drugog svetskog rata postaje urednik literarnog programa ovog radija, da ne pominjemo da je uređivala i dečji časopis genijalnog imena „Poletarac“ i da je pisala dosta za decu. Zanimljiva je ta stvar da su radijski pioniri (izuzev Tesle) uglavnom bili okrenuti deci. Bilbija je "razglasila" RB, a prvu originalno za radio pisanu dramu sklopio je Dušan Radović (Gusarski kapetan Džon Piplfoks, 1953.). U radiju, izistinski, ima nekog dečjeg duha, što se svakako može i dokazivati!

Druga knjiga vrvi od istorijskih datuma koji vape za jubilejima – prvi prenos fudbalske utakmice, prvi prenos opere, prva odrecitovana pesma,... U tom smislu, ona je možda simbolički najjači deo Jokićeve Istorije i posebno se preporučuje ljubiteljima jubileja, te onima koje zanima kada je nešto zaista zvanično otpočelo. Sa druge strane, ova knjiga svedoči o periodu kada je radio bio izistinski masovni medij u svetu, dok se kod nas stidljivo formiraju buduće redakcije, statusi glumačkih radijskih trupa i radijskih reditelja i urednika. Jokić primećuje da u ovom periodu teorijsko razmatranje radiofonije ide daleko ispred prakse (o čemu jasno svedoče izvodi iz pojedinih tekstova, recimo dela Kazmera Ernea koji je pisao na češkom i mađarskom  o srpskoj književnosti i osvrnuo se i na radio pišući kako je "oplemenjivanje tonske kulture nada u proces koji će dušu radijskog slušaoca izdići iznad zvučne prljavštine tehnološke ere!").

Tema koja će posebno obeležiti treću i poslednju knjigu u ovoj Istoriji – tekstovi originalno pisani za radio, provejava i u drugom nastavku, budući da se u ovom periodu (1929) pokreću prvi konkursi za originalne radio drame koji, u okviru propozicija konkursa, nude i prve opise i odgovore na pitanje šta je to radio drama. Zalazeći u ovu problematiku, Jokić pokušava i sam, kao radijski autor, da odgovori na i dan danas neodgovoreno pitanje šta je tačno ova forma i po čemu se razliku od pozorišne drame i filma. Godinama neuspešni konkursi, tek će tokom 60-ih i 70-ih izroditi originalne radijske tekstove i autore koji su određeni deo svoje spisateljske karijere posvetili osluškivanju radija. Tadašnji urednik dr Gustav Braun navodi, između ostalog, i jednu zanimljivu odliku ovih tekstova: „Široke razlike između slušalaca, koje su mnogo izraženije nego u teatru. Dramu na radiju sluša seljak i intelektualac, starac i mladić, zdrav i bolesnik, potajni talasi etra nose svima bogatstvo lepote, nauke i užitka. Iz toga se jasno vidi da jedan komad nije za radio podesan kad je samo artistički sklopljen, oboružan jednom proračunatom dijalektikom i kada pretpostavlja da je publika na tu konvencionalnu tehniku već navikla. Široka masa sa svojim zdravim shvatanjem svega onog što je istinsko, zdravo, prirodno i direktno, vole jasnu, jednostavnu i elementarnu kompoziciju i prikazivanje. Sve što je bez životne topline, bez elementarne i direktne emocije, sve konvencionalno i šablonsko ne može ovde da opstane.“

1939. RB prestaje da bude akcionarsko društvo i postaje vlasništvo države što nekako koincidira sa zaključkom da se radio drama piše zatvorenih očiju. Ideološko slepilo koje će uslediti nakon Drugog svetskog rata odvijalo se paralelno sa eksplozijom autorskih fantazija (eksperimentalna radio drama, razvoj tehnologije, festivalski uspesi na Jugoslovenskom festivalu radio drame i svetskim festivalima, osnivanje prvog studija za elektronsku muziku u Jugoslaviji, osamostaljivanje kompozitora i tonskih snimatelja kao autora, prve emisije u stereo tehnici...) i pojavom nekih od najvažnijih radiofonijskih autora (Mira Trailović, Neda Depolo, Miodrag Đurđević, Đorđe Lebović... ) do te mere da bi neko pomislio da između te dve pojave postoji nekakva veza kojom se Jokić ne bavi dovoljno.

Treći i najobimniji deo Magnetofonska revolucija (1949 – 2004), nakon prilično detaljnog opisa obnavljanja sasvim razorenog Radio Beograda nakon Drugog svetskog rata, prati uzlaznu liniju ove stanice (ali i prihvatanje radio drame kao elitističke umetnosti zaštićene državnim skutima i podržane u akademskim vodama - 1962. Mira Trailović osniva Radio režiju na FDU, a u to neko vreme se zasniva i katedra za dramaturgiju koja će iznedriti niz mladih pisaca zainteresovanih da stidljive, prve korake naprave na radiju) i njenom izrastanju u najvažniji medijski bastion komunističkog režima i umetničkog predstavnika na festivalima i pred kulturnom elitom u Evropi – prerastanje u status za kojim žali današnji Radio Beograd odbijajući da prihvati čak i dragovoljno mu udeljeni retro šmek savremene fensi-šmensi kulturologije naložene evropske imrpovizatorske kulturne politike koja ne može ni da prismrdi amaterima iz pionirskog perioda Radija što kod nas što u svetu. Time se vraćamo na sam početak istorije Radija i dolazimo do poraznog zaključka da su nekadašnji amateri bili daleko veći profesionalci nego današnji profesionalci, državni umetnici koji insistiraju na kulminaciji, katarzi, iskupljenju i brzinom svetlosti pokušavaju da prelete vreme u kom se radilo primitivno do vremena kada su se primale nagrade ne zastajući da uživaju. U vremenu kada je sve tek počinjalo.

3 comments:

  1. Kako moze da se naruci ova knjiga?

    ReplyDelete
  2. Najbolje je da pozovete Radio Beograd, trebalo bi da oni znaju. Ja sam knjigu dobila, tako da ne znam.

    ReplyDelete
  3. Probajte u prodavnici PGP RTS-a na Zelenom vencu.

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...