Nov 21, 2013

Vasja Stanković - LUCIDA INTERVALA

Ivan Velisavljević
LUCIDNI TRENUCI

Radio-igra Vasje Stankovića Lucida intervala, nagrađena kao najbolja na godišnjem konkursu Radio Beograda, premijerno je emitovana na talasima Drugog programa Radio Beograda početkom oktobra 2013. godine, u režiji Miloša Jagodića. Razloga da se nagradi baš ovaj tekst očito je bilo na pretek. Fabula drame i zvučna slika koja je u tekstu sugerisana nudile su reditelju dovoljno materijala za bogatu radiofoničnost: kada, u centru Beograda, velike grupe građana, inspirisane video-klipom mladog muzičara, izađu na ulice i iz čista mira, bez incidenata i političkih obeležja, počnu da pevaju, igraju, brige nemaju, muzika i vreva koje prate ovo događanje muzike i naroda, ali ne i narodne muzike, stalno su u pozadini, dok u prvi plan izlaze izveštaji zbunjenih policajaca, intervjui koje za radio „Plač“ od policajca Biše i građana uzima takođe zbunjena novinarka, razgovor koji vode inspektor Kozlić i samozvani psiholog Stojadin Mukić, i na kraju ispovest frustriranog i prosvetljenog muzičara od kojeg sve i počinje, a koji je igrom slučaja inspektorov sin.

Miloš Jagodić uobličio je tekst u dinamičnu radio-igru, u kojoj je, prema žanrovskim postulatima koje Radio Beograd godinama isprobava i redefiniše, od zapleta i likova u principu važnija radiofonijska eksperimentalnost, poigravanje formom, lucidna tema i duhovit pristup mediju. Tačno takav tekst je Lucida intervala, idealan za seriju „Radio igra“ sredom uveče, istinsko osveženje repertoara. Glumačka ekipa na čelu sa iskusnim Ivanom Bekjarevim i Milanom – Cacijem Mihailovićem igrala je sigurno, ujednačeno, održavajući potrebnu napetost između ironije i ozbiljnosti, nikada ne prelazeći u parodičnost i karikiranje. Naročito je toj opasnosti bio izložen Siniša Ubović u ulozi policajca Biše s juga Srbije, ali joj je vešto izmakao pribegavši starom receptu Rokera s Moravu, izgovarajući sasvim ozbiljno smešne i često apsurdne jezičke sklopove, što je omogućavalo da humoristički efekti u drami dođu do punog izražaja. Jedan od takvih efekata pojavi se kada Caci Mihailović svojim prepoznatljivim glasom, blago povišenim, hipnotički ritmiziranim, kakav pristaje ličnosti jednog monomana poput psihologa Mukića, tvrdi da je izmislio odličan lek za anksioznost, „dopamol, kremu na bazi lavande i heroina“, na šta mu Bekjarev, kao inspektor Kozlić, replicira: „Mukiću, prilično sam siguran da to nije baš legalno“.

Humor i ironija zgodan su način da tekst koji je utemeljen na metaforičkoj osnovi zaigra kao ubedljiv, a Vasjina radio-drama je upravo takva, metaforična, od samog naslova, preko teme, do poente. Termin lucida intervala, trenutak prosvetljenja, upotrebljava se u pravu i medicini: kada neuračunljiva osoba, nesposobna za rasuđivanje, doživi period pune svesti i racionalnosti te zaključi neki pravni posao, i kada osoba sa traumatskim oštećenjem mozga doživi kratkotrajan period zdravstvenog poboljšanja, nakon čega se njeno stanje naglo pogoršava. Dramski tekst Vasje Stankovića kao da igra na oba značenja ovog termina. Građani koji iznenada naprave veliku žurku na ulicama Beograda, demonstrirajući čist hedonizam, bez ikakvih političkih zahteva, uglavnom su, čini se, u svakodnevici nesposobni za rasuđivanje, pristaju na sva pravila priglupe društvene igre u Srbiji, njihovi su mozgovi inače oštećeni i traumatizovani (u prenesenom značenju, naravno, mada...), i taj dernek na ulici njihov je trenutak lucidnog oslobađanja, jer za bolji ne znaju ili su na njega gadljivi. Oni neće više da rade glupe poslove, ili da budu nezaposleni u stalnoj groznici da „nešto nađu“, da doprinose društvu, da pristaju na „produktivne poslove“ i osećaju se inferiornim jer su „nekorisni“, neće da od sebe na silu prave preduzetnike kako bi pomogli državnu ekonomiju, neće „nešto da urade već jednom sa svojim životom“, već hoće da ništa ne rade, neće u partije već hoće na partije, da sviraju i da se zajebavaju. Bio bi to sveopšti anarhistički hepening, da nije klasnog problema. 



Naime, simptomatično je da demonstranti sviraju gitare, da ih inspiriše gitarista, da puštaju domaću rok muziku, koja je u Srbiji poslednjih godina često na veštačkim aparatima besplatnih festivala i državne podrške, dakle, vrlo teško bi izazvala „masovni utopijski sindrom“, kao što je simptomatično da je demonstrantima suprotstavljen policajac Biša, inače provincijalac i po svoj prilici iz ruralne sredine, koji dobije aplauz kada vikne da „svako treba da radi svoj pos'o“ –  sve to zapravo govori da je Vasjina drama koncipirana kao metaforička fantazija, a ne politička drama sa realističkom motivacijom. Navikli smo da rok muziku, i s njom upareni osvešćeni „utopijski sindrom“, kako objašnjava psiholog Mukić u drami, te osujećenost u urbanoj sredini, u kojoj pojedinac mora „da se odrekne nečeg što voli da radi“ i bavi se preživljavanjem, povezujemo sa visokoobrazovanim mladim ljudima pretežno srednjeklasnog porekla, što će reći da u Lucida intervala nisu baš radnici, seljaci i njihova deca izašli da sviraju gitare i prave žurku, protestujući protiv otuđenja od proizvoda vlastitog rada, ili protiv pljačke društvenog kapitala, loših plata, rada na crno, iskorišćavanja, nezaposlenosti... Jer da jesu, po svoj prilici bi svirala barem drukčija muzika. To, naravno, govori o Vasjinom interesovanju za određenu klasu u Srbiji, grupu građana koja ne broji mnogo članova – upravo nezaposlene ili poluzaposlene iz gradova/iz Beograda, visokoobrazovane, sa umetničkim i sličnim tendencijama, koji su primorani da se bave onim što ne vole. Pošten interes, zašto da ne, tim pre jer i Vasja pripada toj klasi, te priča, jel, o onome što poznaje.

Dakle, i pored romantičnog i naivnog „oslobađanja“ koje u drami zagovara mladi muzičar Nemanja, gitarista, inspektorov sin, a koje se svodi na staru apolitičnu formulu onomad opevanu u Štulićevim stihovima „ja bih samo da sviram, da se otkačim i to je sve“ (koja bi, u stvarnosti, takođe teško izazvala masovnu reakciju), Vasjina poenta na kraju drame nije toliko puna entuzijazma i bliža je pravnom značenju termina lucida intervala, ali u obrnutom smislu. Naime, trenuci „masovnog utopijskog sindroma“, uzročnika demonstracija, barem prema psihologu Mukiću iz drame, iako na površini ispoljavanje ludosti, karnevalske iracionalnosti, u stvari su baš najrazumniji i preko potreban potez koji su građani predugo odlagali. Ali koji su to građani? Na to nema baš jasnog odgovora. Tako se čini da Vasjina drama, uprkos dramskoj situaciji protesta koju slušalac doživljava iz ugla policije, u stvari nema mnogo veze sa političkim poentama, već je sve to maska za priču o umetnicima koji bi da pišu i sviraju, ali to ne rade, nego prave kompromise, obavljaju poslove i studiraju fakultete koji su „produktivni“, i smišljaju izgovore kako se „od nečega mora živeti“, umesto da rizikuju, izađu u svet i bave se onim što vole.

Pošteno, opet kažem, a to što bih ja voleo da je odbrana „neproduktivnih“ zanimanja jasnije politički artikulisana, moj je problem. Neugoda postaje i veća kad navučem lice namćora i kažem: pih, ta umetnička mantra da samo treba svirati i pevati i biti umetnik i ne baviti se nikakvom konkretnom politikom često je zloupotrebljavana za najgore ideološke ciljeve – znamo da „art menja kvart“, pa se dovedu šminkerski, a bogme i „alternativni“, umetnici u neki kraj, rejting kvarta i promet u njemu počnu da rastu, podignu se cene nekretnina, sirotinja pokupi prnje i ode, zemljište se prenameni, podignu se skupe zgrade i prodavnice, i tako umetnici, sve srećni jer mogu da crtkaju, piskaraju i drndaju, odrade čist posao za vlasnike sredstava za proizvodnju dobara, ili, još češće, proizvodnju medijske magle. Meni je to bezveze jer ta umetnost, na koju smo bolećivi do te mere da ćemo pustiti da nas zbog nje iskorišćavaju, najčešće nije vredna društvene štete koju napravi. Umetnost ne opravdava besvest, da parafraziramo D. K. Koju, i često ju je strašno teško opravdati.

Ipak, Vasjina drama na kraju preokreće svoju didaktiku: čini se da ona ne govori ni o kakvoj „klasi“ ili „grupi“ umetnika, već o samo jednom umetniku, te postaje sarkastičan, samosvestan obračun sa samim sobom kao piscem – što je dosta karakteristično za mlade autore, i nije za njih rđavo. Naime, na kraju radio-drame pojavljuje se pisac teksta o protestima putem muzike, koji ne uspeva da završi tu dramu već odlazi da radi u kafić za dnevnicu od hiljadu dinara, iako sav besan smatra da treba da se bavi umetnošću drame, za koju se, kako sam ističe, i školovao. Policija rasteruje demonstrante čija se pobuna može proglasiti ništavom, kako to svojim zaumnim jezikom kažu advokati. Međutim, ne treba prevideti da je sam Vasja Stanković ipak napisao dramu do kraja i zaradio prvu nagradu na konkursu – u tom smislu, uspela mu je pobuna kakvu je priželjkivao i metaforički je preneo u svoj tekst. Sad samo ostaje da otvorimo diskusiju o neproduktivnim poslovima, umetnosti i politici: jer jedno je načelno podržavati apstraktnog umetnika u težnji da ne pravi kompromise, nego da se bavi svojim poslom, sa razumljivom željom da u njemu bude uspešan i cenjen, a sasvim drugo ući u konkretne društvene okolnosti i opravdati umetnost kao neproduktivnu i nepolitičnu. Ovo drugo je, rekao bih, veći izazov za neke buduće drame Vasje Stankovića.
 

No comments:

Post a Comment

LinkWithin

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...